Helen Taylor je ugledna britanska književna teoretičarka i feministkinja, profesorica emerita Sveučilišta u Exeteru. Karijeru je posvetila proučavanju ženske književnosti i američke južnjačke kulture. Autorica je niza zapaženih knjiga, a u svojem novom djelu “Bez djece svojim izborom” istražuje značenje i nasljeđe života bez majčinstva. Ovaj je esej originalno objavila u iPaperu.
Živim sedamdesete i većinu života zahvalna sam što nisam morala prolaziti kroz izazove, teškoće i troškove majčinstva. Ne žalim što nisam postala majka, ali sada kada sam napustila radno mjesto nedostaje mi samo jedno: prisutnost mladih ljudi u životu.
Dolazim iz generacije bejbibumera u kojoj se očekivalo da se svatko uda ili oženi i ima djecu. Moji učitelji su pretpostavljali da ću i ja imati djecu. U gimnaziji su mi savjetovali nastavničku karijeru kao idealnu jer je usklađena sa školskim praznicima i obiteljskim životom. Časopisi i romani koje sam čitala, Crkva i država, kao i rodbina i prijatelji, svi su podrazumijevali da ću željeti bebe.
Jedina iznimka bila je moja majka. Dolazila je iz radničke obitelji, bila prisiljena rano napustiti školu i raditi u kožari, tako se i udala. U vremenu kada je kontracepcija bila teško dostupna ili nepouzdana imala je troje djece, iako bi bila sretna s jednim ili nijednim. Tek kasnije, u pedesetima, ostvarila je svoje ambicije. Završila je fakultet i zaposlila se kao nastavnica grupe ekonomskih predmeta. Svoje neostvarene snove prenijela je na mene.
Kompliciran odnos s majkom
Sjedile smo zajedno za kuhinjskim stolom dok je izražavala žaljenje zbog monotonije i napornog života. Njezin savjet bio je: obrazuj se i nikada nemoj imati djecu. Te su me riječi duboko pogodile, a gledajući kako su je iscrpili kućanski poslovi i briga o djeci, odlučila sam izabrati karijeru i slobodu koje je ona toliko željela.
Gledajući unatrag, shvaćam koliko sam upila njezinu gorčinu i kako je moja odluka da nemam djece bila oblikovana njezinim iskustvom. Ipak, kako je moja akademska karijera rasla, između nas je postojala napetost jer me, u starosti punoj bolesti, majka trebala više nego što sam joj mogla pružiti.
U razgovorima s drugim ženama bez djece shvatila sam da su mnoge odluke proizašle iz sličnih odnosa s frustriranim ili neispunjenim majkama. Sve smo željele živjeti živote koje su one bile uskraćene.
Velike umjetnice kao inspiracija
Drugi val feminizma došao je u pravom trenutku. Otvarao je pitanja obitelji, prava žene na izbor te nedostatne potpore i resursa za majke. Promatrajući prijateljice koje su prolazile kroz bolne porode, neprospavane noći i nesusretljive poslodavce, odlučila sam poslušati majčin savjet i ne imati djecu.
Kao feministkinja sedamdesetih, tvrdila sam da žene ne trebaju biti ni supruge ni majke da bi imale dobar život. Uzori su mi bile velike spisateljice i umjetnice poput Jane Austen, George Eliot, Gwen John i Billie Holiday. One su svijetu dale svoja vječna djela, a ne djecu.
Uloga maćehe nije pisana za mene
Iako sam bila odlučna, u dvadesetima sam imala dvije veze s muškarcima koji su već imali djecu. Pokušala sam prihvatiti ulogu maćehe, ali vrlo brzo osjetila sam zamku i dosadu zbog prisutnosti bučne i neuredne djece u kući. To je učvrstilo moju odluku. Kako su moja braća i prijatelji imali djecu, osjećala sam se isključeno iz “obiteljske priče”, ali i olakšano što nisam dio toga.
Neočekivani obrat dogodio se u pedesetima. Sa svojim partnerom, s kojim sam provela desetljeća i koji također nije želio djecu, uživala sam u karijeri, pisanju, putovanjima. Vjenčali smo se 2003. godine, a tri godine kasnije stigao je šok u obliku e-maila. Javili su mu da ima sina iz ljetne avanture 1968. godine. Odjednom sam postala maćeha odraslom Nijemcu i baka četvero djece u Danskoj.
Odlučili smo ih prihvatiti. Posjećivali smo ih u njihovoj pasivnoj kući blizu Aarhusa, a oni su nas obilazili u Walesu. Iako su susreti bili izazovni, posebno jedno kišno ljeto kada smo svi bili zatvoreni u kući, polako sam se učila nositi s djecom i njihovom energijom.
Sada s odmakom žalim zbog…
Kako starim, sve više osjećam što sam propustila; veselje, energiju i povezanost s mladima. Pokušavam to nadoknaditi odnosima s posvojenom obitelji, prijateljima i nekadašnjim studentima, kojima sam znala biti poput mentora. No otkako sam u mirovini, taj dio mi najviše nedostaje.
Nemam žaljenja što nisam imala vlastitu djecu. Ali kada bih mogla vratiti vrijeme, više bih se trudila oko nećaka, nećakinja i djece prijatelja. Kako godine prolaze, čini se presudnim zadržati mlade ljude blizu sebe, njihovu energiju i polet.
Danas, dok stope nataliteta padaju diljem svijeta, vlade paničare, a rasprave o majčinstvu i dalje prate osude i stigme, poručujem: rađanje djece je važno i donosi nadu, ali nemojte stigmatizirati žene koje odabiru život bez djece. I mi imamo kreativne i društvene doprinose svijetu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
