Život u malom mjestu često se zamišlja idilično; mirniji ritam, poznata lica i osjećaj zajedništva. No, upravo ta bliskost ponekad zna biti i najveći teret. Kada se svi međusobno poznaju, granice između onoga što je pristojno i onoga što prelazi mjeru lako se brišu.
“Suprug mi je mlad preminuo, prije osam godina. Još ni mjesec dana nije prošlo kad sam shvatila što za ženu u malome mjestu znači ostati sama”, započinje svoju ispovijest 61-godišnja umirovljenica Ljubica, teško izgovarajući riječi.
“Još sam tugovala, još sam imala crninu na sebi, a već sam doživjela prvu neugodnost s jednim muškarcem iz mjesta kojeg sam srela u trgovini. Prišao mi je među policama i rekao neka mu se javim, jer sam sada ‘sigurno potrebna’. Smračilo mi se pred očima, a to je bio tek početak”, priča nam.
“Tijekom ovih osam godina doživjela sam svašta. Nemojte me krivo shvatiti i misliti da je to svaki dan, ali za mene je svako guranje ceduljice s brojem telefona u džep moje jakne traumatično, a kamoli opaske poput ‘dobra je još’. Ili, još gore, a nisam jednom čula ni da ‘nisam za baciti’- Nisam netko tko se ne zna zauzeti za sebe, društvena sam i glasna kad treba, ali to je očigledno naš mentalitet i mnogi misle da je to normalno i da nema posljedica”, mišljenja je.
Samo želi mir
U prijevremenoj je mirovini, ali voli izaći među ljude, no otkriva i da joj svako dotjerivanje stvara samo nelagodu. “I stari muži, kako ih kod nas zovu, i oženjeni, kad je neko događanje, sjednu do mene, a ako zaplešem, odmah me hvataju. Zato me više nije volja ići na proštenja i zabave, ne idem čak ni u maškare gdje sam bila aktivna i u organizaciji. Uvijek doživim barem jedno neugodno iskustvo. Imam dvije prijateljice s kojima sam često bila u društvo i to mi je godilo, ali sada obje u kući imaju odraslu djecu i malu unučad pa se rjeđe nalazimo”, otkriva nam gospođa Ljubica.
“Čak i prijatelji, oni s kojima se čujem, pitaju me kako je ovako atraktivnoj ‘ženskici’ samoj. Sugeriraju me da si nekoga nađem, da ne budem sama. Kao da je to jedino što bi me usrećilo! Samo želim mir, ne da mi se objašnjavati niti opravdavati zašto sam sama”, kaže ogorčeno.
Obuzima je anksioznost
Takvi pritisci ostavili su traga. “Postala sam anksiozna. Zaključavam se kao da sam u zatvoru, počela sam se bojati da mi netko ne dođe na vrata. Jednom sam zvala čovjeka da mi poreže staru krušku i ostao je i na ručku, a morala sam ga tjerati iz kuće kad si je popio. Od tada se više ne usudim nikoga zvati, iako mi treba pomoć za kućanske stvari, čak i za popravak računala.”
“Želim upozoriti da u ovom društvu i u 21. stoljeću još uvijek ima neotesanih muškaraca koji ne prežu ni pred čim. Tlače slabije, one koje im se ne mogu suprotstaviti. I to nije samo neugodno, to postaje nepodnošljivo. Na sve to nažalost moram reći i da nisam meta samo neotesanih muškaraca, i neke žene me gledaju ispod oka, šapću i ogovaraju. Njihovi pogledi i riječi iza leđa često su još bolnije od dobacivanja”, kaže.
Na kraju priznaje kako je često obuzimaju teške misli. “Nesretna sam i sve češće razmišljam da prodam kuću i odselim u neki grad gdje me nitko ne zna. Iako sam vezana uz nju i uspomene koje nosi, možda je to jedini način da živim u miru. Ne tražim puno, samo da me puste na miru”, zaključuje gospođa Ljubica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
