Umirovljenici nisu žrtve sustava – oni ga održavaju

Na Facebooku svakodnevno čitamo iste pritužbe: male mirovine, skupoća, loše zdravstvo, loši političari. Istovremeno, nema prosvjeda, nema pritiska na zastupnike, nema promjene glasačkih navika. Samo jadikovke na jadikovke i osjećaj imanja prava na nešto, bez da se u to nešto uloži konkretan trud.

Ta beskonačna spirala nezadovoljstva nije samo izraz nemoći. Ona je i izbor. Pasivnost nije nametnuto stanje, nego navika koja se prenosi i održava. A svaka navika ima posljedice.

Psiholozi ovu pojavu nazivaju “naučenom bespomoćnošću”, usvojenim uvjerenjem da pojedinac nema nikakav utjecaj. Hrvatski umirovljenici nisu pasivni zato što ne mogu djelovati, nego zato što su uvjereni da ne vrijedi ni pokušati. Ušuškani u komfor prigovaranja bez odgovornosti, desetljećima glasaju za iste političare, iste politike i iste rezultate.

Ne znaju i ne žele znati

Poražavajuće je što mnogi ni ne znaju na koga se zapravo žale. Ne razlikuju stranke od udruga, neparlamentarne političare od onih koji donose odluke, a često ne razumiju ni osnovne mehanizme političkog procesa. Niti ih, ruku na srce, to osobito zanima.

Ne čitaju političke programe, ne prate prijedloge zakona, nego uglavnom aplaudiraju onima koji najglasnije viču o problemima, ali nikada ne nude održiva rješenja. Istodobno se bune protiv onih koji doista rade u njihovom interesu i ostvaruju konkretne rezultate, ali koje ocjenjuju kao “nedostatne”, iako sami nisu učinili ništa da im u tome pomognu.

Žrtva ili suučesnik?

U tom trenutku umirovljenici prestaju biti žrtve lošeg sustava i postaju njegovi suučesnici. Jer ako stalno ponavljaš isti izbor, ne možeš se čuditi što dobivaš isti ishod. Osim ako nisi ekstremno glup. Nemamo vladavinu većine, već vladavinu većine koja sudjeluje, rečenica je koja se pripisuje trećem američkom predsjedniku Thomasu Jeffersonu. Kad ta većina prestane sudjelovati ili sudjeluje bez promišljanja, demokracija postaje prazna forma.

Društvene mreže dodatno hrane taj osjećaj. Lajkanje, dijeljenje i komentiranje stvara privid političke aktivnosti, ali ništa se ne mijenja. Facebook je postao ventil koji oslobađa frustraciju i time ubija svaku energiju koja bi se mogla pretočiti u stvarnu akciju.

Krivi ste

Najveća šteta nije mala mirovina, nego poruka koju takvo ponašanje šalje mladima. Mladi od starijih uče da politika nije prostor djelovanja. Tako se stvara generacija koja ne vjeruje u promjenu jer nikada nije vidjela da je netko pokušao.

Umirovljenici se žale da su se mladi iselili zbog loše politike. No što su učinili da politika bude bolja i kakav su primjer dali mladima? Politička pasivnost prelazi iz generacije u generaciju, poput nasljedne bolesti. A njezine posljedice osjećat će još više oni koji tek dolaze.

Postavite si ova pitanja

I zato bi umirovljenici, prije nego što ponovno krenu kukati, trebali sami sebi postaviti nekoliko pitanja. I iskreno odgovoriti na njih. Jeste li ikad nazvali svog saborskog zastupnika i rekli mu što očekujete od njega? Jeste li otišli na prosvjed u zadnjih pet godina? Jeste li ikad glasali za drukčiju opciju ili pokušali organizirati druge umirovljenike? Jeste li pred tijelima lokalne zajednice iznijeli svoj problem?

Jeste li prije glasanja proučili programe političkih stranaka, ocijenili njihovu održivost i pratili tko ih financira? Jeste li se prilikom glasanja vodili interesima širim od svojih partikularnih i glasali za slobodno uključivo društvo koje će ponuditi sigurnost svakomu? Ili vam je bila važnija ideologija?

Potpisujete li peticije, pišete li institucijama? Volontirate li i podržavate li konkretno neku građansku inicijativu? Prijavljujete li kriminal i korupciju, “lažne” mirovine o kojima stalno govorite? Jeste li pročitali barem jedan zakon koji se tiče vašeg života? Jeste li spremni promijeniti mišljenje ako vas netko uvjeri argumentima? Ili samo ponavljate ono što želite čuti? Jeste li glasali misleći na budućnost svoje djece i unuka?

Ako su odgovori uglavnom “ne”, upravo živite život kakav zaslužujete.