Zagrebački konobar: Umirovljenici skupljaju boce da si priušte kavu od jednog eura

Kava od jednog eura u zagrebačkom kafiću na Cvjetnom naselju više je od običnog napitka, to je jutarnji ritual umirovljenika koji ondje svakoga jutra dolaze u impresivnom broju. Konobar Aleksandar Blagojević poznaje svoje stalne goste u dušu i zna tko dolazi u koje vrijeme.

“Već četiri godine radim samo jutarnje smjene, a oko pedesetak umirovljenika dolazi gotovo svaki dan. Toliko smo povezani da me znaju nazvati samo da jave kako će kasniti i da se ne brinem”, govori nam dok sjeda sa svojim stalnim gošćama, umirovljenicama Vesnom i Blaženkom.

Kad ga pitamo kako je raditi među starijima i o čemu najčešće razgovaraju, smije se i kaže da svaki dan netko nekoga pita je li čuo da je umrla Bara ili da je otišao Ivo. Zatim se uozbilji i napominje da su ipak najčešće teme male mirovine, politika, a osobito nepravda. “Mnogi imaju 40, 45, pa i 50 godina staža, a danas moraju paziti na svaki euro. To ih boli. Često čujem kako kažu da se nisu za ovo borili.”

Prodaju boce pa dođu na kavu

Većinu, kaže ovaj omiljeni konobar, poznaje i u dušu i u džep. Zna tko ima mirovinu od 300 eura i mnoge koji primaju svega 400 do 500 eura. “Kad plate režije, ne ostane im za normalan život pa skupljaju boce. Ti su naši prvi jutarnji gosti, dolaze već oko sedam, po kiši i snijegu, bez iznimke. Do tada su već obišli sve kvartovske kante, a kod nas si plate kavu ili dvije i tu se malo ugriju. To je pravo preživljavanje”, kaže.

Kafić otvara u šest ujutro, a špica je, doznajemo, oko pola deset. Među gostima su i oni s nešto boljim mirovinama, koji često pokazuju socijalnu osjetljivost. “Nerijetko netko s većom mirovinom počasti prijatelja ako zna da mu je i jedan euro puno. Ne prođe dan da i ja nekoga ne počastim, ali moram reći da i oni znaju počastiti mene. Zavolio sam ih i ponekad budem subjektivan kad mi povjeravaju svoje probleme i dijagnoze. Uvijek ih pokušavam odvratiti od kukanja pa okrećem na šalu i nasmijavam ih. Zato me vole i pozdravljaju po cijelom gradu”, otkriva Aleksandar.

Najstariji gost je 94-godišnjak

Najstariji gost, doznajemo, ima 94 godine. “On svako jutro s dvije godine mlađim prijateljem najprije prošeće dva kilometra, a onda navrate kod nas. Vidite, i ovaj gospodin iza vas ima 92 godine. Pogledajte ga samo kako veselo čeka prijateljicu. Zar to nije divno, u ovim godinama biti tako pun životne radosti?” pita nas i dodaje da se mnogi od umirovljenika koji se okupljaju u ovom kafiću poznaju cijeli život.

“Ima ih koji su ovdje pili kavu još u srednjoj školi, na faksu, dok su radili, i sada u mirovini. E, to su pravi vjerni gosti. Inače, svi su naši gosti većinu vremena pozitivni, našale se na svoj račun, uključuju se u razgovor. Zna biti prijepodneva kad si svi međusobno dobacujemo. Ima naravno i onih tiših koji samo sjede među ekipom, ne govore puno, samo slušaju. Bitno im je da su u društvu, da nisu sami”, ispričao je i otkrio da se umirovljenici u kafiću zadržavaju dva do tri sata.

“Dođe i poneki mrgud ili mrgudica koji ne pozdrave, jedva izuste koju će kavu, na stolu ostave euro i odu bez pozdrava. Bude mi krivo što neki nikad ne nauče osnove kulture i pristojnosti, ali takvih je zbilja malo”, kaže Aleksandar.

Cijena kave je ključna

“Cijena kave od jednog eura umirovljenicima je ključna. Ljudi si odrede 30 eura za mjesec dana, i to im je možda jedini, ali sigurno najveći gušt. Moj gazda je valjda jedini u gradu koji, kad je došao euro, nije povisio cijenu, nego ju je spustio. Prije je bila osam kuna. Doista, većina umirovljenika popije jednu kavu, poneki dvije, a rijetko tko naruči rakijicu”, doznajemo od Aleksandra

Prije je radio i na sezoni, pa može usporediti domaće i strane umirovljenike. 2Strani si mogu priuštiti luksuzniji odmor. Naruče što im se pije, koliko im se pije. Znali su mi reći da im nosim novo pivo čim vidim da je ostalo još prst u čaši. I još ostave napojnicu. Kod nas su umirovljenici sretni i s kavom od jednog eura, a meni je drago kad ih vidim da su unatoč malim mirovinama pozitivni i da se zezaju”, kaže.

Anegdota ne nedostaje

Zna biti i toliko zabavno da cijeli kafić umire od smijeha. “Nedavno smo se šalili da ćemo vjenčati dvojicu nerazdvojnih prijatelja od kojih stariji ima veliku mirovinu, a drugi jako malu. Tako bi ovaj mlađi, koji će po svoj prilici duže živjeti, mogao uzeti obiteljsku po pokojnom supružniku. To su te njihove šale i dosjetke koje uljepšaju i moj radni dan”, zaključuje Aleksandar.