Zašto mesojedi ‘polude’ na svaki spomen vegetarijanstva

Kad netko u društvu izjavi da ne jede meso, atmosfera se može naglo promijeniti. Šale, izrugivanje, ironija, uvjeravanje da je takav odabir pogrešan pa čak i otvoreno neprijateljstvo – nisu rijetkost. Zašto tuđa prehrambena odluka kod nekih izaziva tako snažne emocije? Odgovor, kažu psiholozi, leži u duboko ukorijenjenim mehanizmima identiteta i samoopravdavanja.

Znanstvenici taj fenomen nazivaju mesnim paradoksom: ljudi su odgojeni tako da vole životinje, ali ih vole i na tanjuru. Kad se pojavi netko tko je taj paradoks prekinuo; bilo iz etičkih, zdravstvenih ili ekoloških razloga; u mnogima se budi nelagoda i sumnja. Umjesto da se s tom nelagodom razumno suoče, reagiraju obrambeno.

Vegetarijanstvo tako ne izaziva agresiju zato što ljudi mrze povrće, nego zato što ih podsjeća na vlastite proturječnosti, pojašnjavaju psiholozi koji su godinama istraživali emocionalne reakcije mesojeda. Kad netko odluči ne jesti meso, mnogi to ne doživljavaju kao neutralan čin, već kao moralnu poruku.

Obrana identiteta

U mnogim kulturama meso nije samo hrana; ono je simbol tradicije, obiteljskih okupljanja i statusa. Roštilj je društveni ritual, nedjeljni ručak je sveta institucija. Kad se netko odrekne mesa, u očima drugih to često izgleda kao napad na sam temelj tih običaja. Sociolozi to nazivaju prijetnjom identitetu.

Ljudi koji se poistovjećuju s idejom “prave hrane”, “muškog obroka” ili “tradicije” mogu vegetarijanstvo doživjeti kao nešto strano i prijeteće. U tom kontekstu, svaka rasprava o prehrani prerasta u borbu za potvrdu vlastitog načina života.

Moralna prijetnja

Tu je i “derogacija boljih” ili sklonost da umanjujemo one koji djeluju moralno uzvišenije od nas. Kad netko kaže da je prestao jesti meso zbog životinja ili zbog planeta, to može zvučati kao neizravna kritika. A kad se netko osjeti moralno ugroženim, često uzvraća napadom pa odgovara uobičajenim frazama poput onih da i biljke osjećaju bol, da se bez mesa ne može živjeti.

Najčešće se čuje da je čovjek svejed i da su ljudi oduvijek jeli meso. Pa što onda? Ljudi su radili mnoge stvari i čuvali mnoge tradicije od kojih su u konačnici odustali jer su naučili da mogu bolje. Ukratko, to nisu argumenti, nego obrambeni mehanizmi i pokušaji da se poništi moralni naboj tuđeg izbora.

Meso ide u paketu vrijednosti

Istraživanja su pokazala da prehrambene navike često koreliraju s političkim i društvenim vrijednostima. Ljudi koji konzumiraju mnogo mesa češće podržavaju tradicionalne i hijerarhijske poglede na svijet, dok su vegetarijanci i vegani skloniji ravnopravnosti, empatiji i otvorenosti prema promjenama.

Drugim riječima, sukob između “mesnih” i “biljnih” svjetova nije samo stvar tanjura, već i ideologije. Kada vegetarijanac progovori o svom izboru, on, htio to ili ne, izaziva kulturni refleks.

O kome zapravo raspravljamo?

Naravno, većina ljudi koji jedu meso ne reagira agresivno. No oni koji to čine, najčešće nisu bijesni na vegetarijance, nego na osjećaj krivnje koji im vegetarijanstvo budi. “Kad se suočimo s nečim što nas podsjeća da bismo mogli biti bolji, često pokušavamo dokazati suprotno”, kaže sociologinja Melanie Joy, autorica pojma “karnizam” koji objedinjuje sustav vjerovanja koji opravdava jedenje mesa.

U konačnici, to je borba protiv vlastite nelagode. A ona se često skriva iza grubih šala, zajedljivih komentara i pokušaja da se vegetarijanca “spusti na zemlju”.

Ako smo mesožderi koji polude na prizor nećaka koji na obiteljskom ručku jede samo blitvu, trebali bismo se zapitati zašto nas uopće uzrujava tuđi tanjur. Sudimo li o tuđem obroku kroz prizmu vlastitog identiteta? Ako da, tada je rasprava o vegetarijanstvu zapravo rasprava o nama samima.