Kad počnu volontirati u domu za starije, mnogi misle da će ondje samo dijeliti obroke, pomagati starijima da se odjenu za šetnju, sudjelovati u pripremi radionica ili organizaciji glazbenih večeri. No, nakon godinu dana provedenih s ljudima starijim od 70 godina, volonterka za VegOut otkriva da je u domu uvidjela kako je starijima zapravo najteže nositi se sa svijetom koji ih sve manje uzima u obzir. Istaknula je osam najvećih izazova s kojima se susreću, a o kojima se premalo govori.
Gubitak neovisnosti pogađa jače nego što itko priznaje
“Najčešća tema među starijima je gubitak neovisnosti. Mnogi su cijeli život radili, odgajali djecu, donosili vlastite odluke, sve dok jednog dana to više nisu mogli. Gubitak vozačke dozvole posebno je bolan. Nije riječ samo o vožnji, nego o slobodi, o mogućnosti da sami odlučite kad ćete otići u trgovinu ili na izlet. Jedan gospodin mi je rekao da mu ne nedostaje vožnja, nego odluka o tome kad će krenuti”, kaže volonterka Jordan Cooper.
Kad nestane neovisnost, i najmanja rutina postaje predmet pregovora. Oslanjanje na druge, ma koliko bilo iz ljubavi, polako nagriza osjećaj vlastite vrijednosti.
Tehnologija je dvosjekli mač
Većina korisnika doma imala je, otkiva volonterka, pametne telefone, neki i tablete, ali rijetki su ih znali koristiti. “Jedna žena mi je svake srijede donosila mobitel da joj pomognem odgovoriti unuci. Čitala bi poruke naglas, ozarena, ali tipkanje joj je bilo muka. Rekla mi je da ima osjećaj kao da su se njezini preselili u stranu zemlju u koju ona više ne može putovati. Tehnologija im obećaje povezanost, ali je često i podsjetnik na udaljenost.”
“Mnogi stariji se srame pitati za pomoć jer ne žele ispasti glupi ili zastarjeli. Nije riječ o otporu prema promjenama, nego o svijetu koji se prebrzo mijenja i pritom ih posramljuje”, napominje Jordan.
Prijateljstva nestaju brže nego što očekujete
S godinama se krug poznanika sužava, ali brzina kojom to ide zna iznenaditi. “Nekad bogat društveni život zamijene bolesti, udaljenost i smrti. Jedan gospodin mi je kroz smijeh rekao da njegov imenik sada izgleda kao zid sjećanja. Kad odu prijatelji, ne gubimo samo društvo, nego i svjedoke našeg života, ljude koji se sjećaju naše mladosti i naših priča. Dom za starije zato nije samo mjesto gdje se provodi vrijeme, već društvena poveznica. I kratki razgovor uz čaj može biti spas od samoće.”
Tijelo usporava, ali um se s time ne miri
“Najtužnije je bilo gledati ljude koje je izdalo vlastito tijelo. Jedan bivši surfer rekao mi je da još sanja valove, ali se ujutro jedva ustane uz pomoć štapa. Taj jaz između onoga kako se osjećamo i onoga što tijelo može, psiholozi zovu jaz samopoimanja. Um još uvijek želi trčati, stvarati, istraživati, ali tijelo ne surađuje. To stvara frustraciju, tugu, pa i vodi u depresiju”, riječi su volonterke.
Odnosi u obitelji postaju složeniji
“Pretpostavljala sam da ljudi postaju blaži i da odnosi u obitelji omekšaju, no to nije uvijek tako. Vidjela sam odraslu djecu koja odlučuju umjesto roditelja i to iz ljubavi, ali i uslijed umora ili osjećaja dužnosti. Kad se uloge obrnu, roditelji postaju oni kojima se upravlja. Jedna žena mi je rekla da njezina kći ima dobre namjere, ali kad razgovara s liječnikom umjesto nje, osjeća se nevidljivo. Dobre namjere, dakle, ne znače uvijek i poštovanje. Čak i mali prostor za samostalnost starijima mnogo znači”, upozorava.
Usamljenost zna biti pritajena
“Vidjela sam mnoge koji su se smijali i družili, ali su mi priznali da im u životu prevladava tišina. Jedna žena mi je rekla kako joj je druženje bilo divno, ali u sobi će opet pričati sama sa sobom. Usamljenost nije uvijek očita, ponekad čak izgleda kao rutina. I nije broj prijatelja ono što liječi, već osjećaj da vas netko vidi i primjećuje.”
Svijet prestaje slušati
“Kao da vas se s godinama briše. Ljudi vam dovršavaju rečenice, govore glasnije nego treba ili vas prekidaju. Nije to zlonamjerno, ali šalje poruku da više nisi važan. Jedan umirovljeni inženjer rekao mi je da je nekad vodio sastanke s 40 ljudi, a sad ga ljekarnik ne pogleda u oči. Kultura smo koja slavi mladost i često zaboravlja na mudrost. Najdublje razgovore o politici i životu vodila sam s ljudima u osamdesetima, oni i dalje promišljaju, samo ih nažalost nitko više ništa ne pita.”
Smrt postaje stalni suputnik
“Nakon sedamdesete, smrt prestaje biti apstraktna. Gubici prijatelja, susjeda i poznanika stalno podsjećaju na prolaznost. No oni jaki u duhu i dalje gledaju naprijed pa žele slikati, pomagati slabijima od sebe, dočekivati unuke. Lijepo je vidjeti starije ljude koji se trude starost ne doživljavati kao čekanje kraja, već pronalaze smisao u mirnijim danima. Pomognimo im malo”, ističe volonterka, naglašavajući potrebu za više empatije u današnjem društvu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
