Unatoč svojoj jednostavnosti, mnogi umirovljenici i dalje ne razumiju kako drugi mirovinski stup funkcionira. Uz to ih i ljuti činjenica da prilikom umirovljenja moraju sami donijeti odluku hoće li uzeti mirovinu iz jednog ili iz oba stupa.
Možda je to stvar generacijskog mentaliteta: stariji građani, naviknuti da država sve odlučuje i za sve snosi odgovornost, teško prihvaćaju da ovoga puta odluka i odgovornost leže na njima samima. A upravo iz takvog konflikta dolazi i pismo našeg čitatelja Želimira.
“Išao sam u mirovinu 1. siječnja 2025. s 41 godinom i 7 mjeseci staža. U drugom stupu imao sam preko 100.000 kuna, a ukupna mirovina, sa svim povećanjima i s otetim drugim stupom, iznosi 624 eura”, napisao je. “Puno sam ispod prosjeka o kojem vi pišete.” Na stranu to što je nerealno uz ispodprosječna primanja očekivati prosječnu mirovinu, Želimir vjeruje da mu je odabirom jednostupne mirovine država “otela” njegovih 13.270 eura iz drugog mirovinskog stupa. No, je li Želimir na gubitku?
Podijeljeno na dva stupa
Kada je 2002. godine uveden novi mirovinski sustav, ukupna stopa doprinosa ostala je ista: 20 posto bruto plaće. Promijenila se samo raspodjela: 15 posto išlo je u prvi stup, a 5 posto u drugi. Drugim riječima, Želimir je postojećih 20 posto doprinosa jednostavno podijelio na dva stupa. Da je cijeli radni vijek bio u jednostupnom sustavu, uplaćivao bi isti iznos; samo bi svih 20 posto išlo u prvi stup.
Kada se, pri odlasku u mirovinu, odlučio za jednostupnu varijantu, njegovih 13 tisuća eura iz drugog stupa preneseno je u proračun i koristi se za isplatu veće mirovine. Dakle, taj novac nije nestao; pretvoren je u ono zbog čega je i postojao: u mirovinu.
Vraćeno kroz veću mirovinu
HZMO svakom budućem umirovljeniku izrađuje dvije simulacije: jednostupnu (samo prvi stup) i dvostupnu (kombiniranu). Osoba zatim bira opciju koja joj je povoljnija. U većini slučajeva, osobito kod onih s prosječnim i nižim primanjima, jednostupna mirovina ispadne veća jer prvi stup ima ugrađenu međugeneracijsku i generacijsku solidarnost koja “popravlja“ iznos onima koji su tijekom života imali manja primanja, a posljedično su i uplaćivali manje u mirovinski sustav.
No mnogi žele nemoguće; veću jednostupnu mirovinu, kao da su u prvi stup uplaćivali 20 posto bruto plaće i još sav novac iz drugog stupa u gotovini. Takav scenarij bio bi nelogičan i nepošten prema drugim umirovljenicima.
Važno je razumjeti da drugi stup doista jest štednja, ali ne slobodna u smislu bankovnog računa. Riječ je o obveznoj kapitaliziranoj štednji – sredstvima koja su namijenjena isplati mirovine, iako je zakonodavac omogućio podizanje dijela tog novca prilikom odlaska u mirovinu.
Želimir, kao i mnogi drugi, nije izgubio ništa. Ništa mu nije oteto. Da drugi stup nije postojao, uplatio bi isti iznos i imao sličnu mirovinu. Da je imao bitno veću plaću, vjerojatno mu ne bi pao na pamet povratak u jedan stup. Po prvi put u mirovinskoj priči, država ne odlučuje umjesto umirovljenika, već im kao odraslim i odgovornim građanima daje mogućnost izbora. A to je dobra stvar.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
