Mirovine u Hrvatskoj jesu premalene. To je činjenica, a ne dojam. Velikom broju ljudi mirovinska primanja ne omogućuju život dostojan čovjeka, život u kojem će si moći priuštiti kvalitetnu hranu, lijekove koji nisu na listi pa zašto ne i poneki izlet? Taj problem se mora riješiti.
Ali rasprave o ovoj temi, uglavnom, krenu u smjeru koji ne nudi rješenja. Dapače, umirovljenike gura u dodatnu frustraciju, u stalnu usporedbu s bogatim državama i uvjerenje da nam se čini osobna nepravda jer nemamo švedske, njemačke ili austrijske mirovine. Takve usporedbe zvuče kao normalan dio rasprave, ali su u praksi promašene i kontraproduktivne.
Rečenice poput “moja mirovina bi trebala biti duplo veća” ili “nepravedno je da drugi imaju više” ne opisuju stvarnost, nego očekivanje. Netko nam jednostavno mora isporučiti te veće mirovine, kažu neizravno umirovljenici. Što je ta zamišljena ljestvica viša, to je svakodnevni osjećaj nezadovoljstva dublji, bez obzira na stvarne okolnosti.
“Australija daje jednake mirovine svima, bez obzira jesu li radili ili ne”, tvrde tako naši čitatelji snatreći o zemlji u kojoj su kuće od čokolade, a prozori od marmelade, dok umirovljenici veselo skakuću po cvjetnim livadama i međusobno si u sijede kose upliću maslačke i tratinčice.
Takve rasprave ne potiču promjenu, niti vode prema zaključku što se realno može učiniti. Umjesto toga pojačavaju frustraciju, a energija se troši na proizvodnju jalovine o tome “kako biti mora” i “što je trebalo učiniti”. Uglavnom, gleda se u prošlost, a ne u potencijalni izlaz. Jednako kao što se za aktivnih godina nije gledalo u budućnost. Jer nekako će već biti i netko drugi treba misliti o tome.
Mirovine su posljedica, a ne uzrok
Umirovljenici osjećaju da im je nešto oduzeto, a pri tome se rijetko govori o tomu da mirovine ne nastaju same od sebe. Velike mirovine pretpostavljaju jako gospodarstvo, odgovorne birače koji su u proteklim desetljećima donosili mudre političke odluke, financijski pismene građane i visoku radnu etiku. Jer visoke mirovine traže visoke plaće.
Često je tako u raspravama spominjana i Švedska kao velikodušna zemlja dembelija za stare. No, ta velikodušnost je posljedica nečega, a ne uzrok. Njezini građani u prosjeku rade dulje, kasnije izlaze s tržišta rada, imaju višu razinu obrazovanja i desetljećima uplaćuju znatno veće doprinose. Njihov mirovinski i socijalni sustav je logičan ishod takvog društvenog i gospodarskog modela koji je izgrađen svjesno voljom i trudom građana.
Nije Švedska oduvijek takva. No Švedi su se u jednom trenutku odlučili promijeniti i izgraditi bolje društvo.
Ista logika vrijedi i za druge zemlje čije mirovine naši umirovljenici navode. Hrvatska je posve drugačija. Ako su uplate manje i kraće, isplate ne mogu biti veće i dulje. U tom smislu, usporedbe s bogatijim državama nisu samo izvor frustracija, nego i pogrešne.
Hoće li biti bolje?
Teško je priznati da mnogima među nama, a u njih ubrajamo i sebe, neće biti bolje. Neće “okusiti” pristojne mirovine, neće dočekati snažno gospodarstvo, rast plaća ni dugi radni vijek novih generacija čiji će im doprinosi financirati mirovine.
Da, to je nepravedno, ali ima li smisla svakodnevno tražiti krivce, ocrnjivati sve transfere iz proračuna koji ne idu prema nama, razmišljati komu se treba oduzeti da bi se nama dalo, sa zavišću i bijesom gledati one koji imaju više od nas? Posebno ako su “završili fakultete i cijeli život radili u toplom i na suhom”?
Možemo li imati švedske mirovine bez švedskih plaća? Možemo li imati njemačke mirovine bez njemačke produktivnosti? Možemo li očekivati visoke mirovine ako smo u prosjeku radili kraće, manje se obrazovali i manje uplaćivali? Odgovori na ta pitanja nisu ugodni, ali ne treba biti ogorčen zbog njih.
Ono što možemo je težiti jačanju onoga iz čega mirovine nastaju: mudrih političkih izbora, duljeg ostanka u svijetu rada, većeg ulaganja u obrazovanje, rasta produktivnosti i rasta plaća. To je spor i zahtjevan put, ali jedini koji dugoročno može rezultirati većim mirovinama. Snovi o kruzerima, jednakim mirovinama za sve i uravnilovkama su besplatni, ali ostaju samo snovi. Trebali bismo učiniti sve da ih u godinama koje dolaze ne sanjaju i naša djeca i unuci.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
