Nostalgija za jugoslavenskim mirovinama ne govori cijelu istinu

Nema rasprave o adekvatnosti mirovina koja u četiri koraka neće završiti u Jugoslaviji; uz tvrdnju da su jugoslavenske mirovine bile dostojne čovjeka i da je “drug radnik” mogao nakon ranog umirovljenja uživati do kraja života.

Te rečenice čitaju se s gotovo čujnim uzdahom njihovih autora koji tvrde da je “sustav nekada bio pravedniji i bolji za radnika”. No koliko je taj osjećaj stvaran, a koliko je riječ o selektivnom pamćenju? Jesu li tadašnji umirovljenici kruzerima oplovljavali kontinente i budili se pod tropskim palmama, a o čemu u komentarima snatre današnji umirovljenici?

Nisu. Dapače, želja je bilo malo, no to ne znači da mirovine tada nisu bile podnošljivije u okviru mogućnosti i aspiracija.

Jugoslavija je, prvenstveno, iskoristila demografski zgoditak koji su doživjele gotovo sve države nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je to vrijeme kada su na jednog umirovljenika dolazila četiri radnika, no ti radnici nisu se pobrinuli stvoriti nove radnike pa danas na jednog umirovljenika dolazi tek 1,4 radnika.

Jedan od glavnih razloga nostalgije jest i činjenica da su mirovine u kasnoj Jugoslaviji doista bile bliže plaćama nego danas. Sustav je bio čista međugeneracijska solidarnost bez individualne štednje (drugog i trećeg stupa), a formule za obračun i usklađivanje bile su izdašnije. U osamdesetima zamjenski udio mirovine u odnosu na zadnju plaću kretala se oko 70 posto, što je danas gotovo nezamislivo, velikim dijelom i zbog spomenute demografije. Razlike među republikama su, kao i danas među državama koje su ih zamijenile, bile ogromne.

Mirovina nije značila skok u bezdan

To je, dakako, imalo svoju cijenu. Ujedno, to je značilo i određeni kontinuitet jer se umirovljenici nisu morali odreći toliko stvari kojih se danas moraju odreći kada zakorače u mirovinu. Doduše, ako ćemo biti iskreni, malo je toga bilo čega se je moglo odreći jer su apetiti i mogućnosti bili značajno manji. U tim okolnostima, umirovljenje nije značilo krah životnog standarda.

Solidarnost, ali ne prema svima

No mirovinski odrezak je tek dio te priče. Ogroman broj umirovljenika i radnika živio je u u društvenim stanovima s trajnim stanarskim pravom. Bez tržišne najamnine ili kredita, i prosječna plaća, a uporedo i mirovina, imala je znatno veću kupovnu moć nego danas, pogotovo u svjetlu manjih potreba koje smo tada imali. Druga strana medalje je što su te stanove solidarno platili i oni koji nisu ni u ludilu mogli doći na liste čekanja.

Takav sustav je bio socijalno povoljan, ali izrazito selektivan: korist su imali radnici urbanim sredinama, dok su se u ruralnim dijelovima zemlje stambena pitanja rješavala kreditima i nasljeđem. Društvena stanogradnja bila je i izvor brojnih zlouporaba i korupcije o čemu svjedoče neuspješne akcije “imaš kuću, vrati stan”.

Uspostavom Republike Hrvatske, društveni stanovi po simboličnim cijenama prepušteni su nositeljima stanarskog prava od kojih mnogi i danas žive u njima. No mnogi su ih u međuvremenu prodali za značajne svote ili danas zarađuju na njima iznajmljujući ih. Podastanarstvo je bilo priuštivije, iako su podstanarski uvjeti stanovanja bili ispod civilizacijske razine prema današnjim kriterijima, o čemu svjedoče i brojni dokumentarci iz tog vremena.

Zdravstvo skromno, ali dostupno

Zdravstvo je bilo javno i relativno dostupno, iako je broj dostupnih pretraga i zahvata bio neusporedivo manji nego danas. Oni koji su imali novac, veze ili društvenu moć, tražili su mjesto u “vojnim bolnicama” gdje su dobivali usluge i ekspertizu koja običnim smrtnicima nije bila dostupna.

Incidencije zaraznih bolesti bile su ogromne. “Na Kosovu tifus, u Bosni male boginje, u Hrvatskoj šarlah, u Srbiji trahoma”, pisala je Duga 1975. godine navodeći da se čak i u Beogradu na kardiologa čeka dva mjeseca. O tomu više pročitajte na ovoj poveznici. Obijesnog opiranja cjepivu nije bilo. Dapače, čak i kad procjepljivanja nisu uspijevala, nije se odustajalo sve do konačne pobjede nad zarazama. O tome više pročitajte na ovoj poveznici.

Jeftinija hrana, sve ostalo na kredit

Cijene su bile formirane kroz takozvanu dogovornu ekonomiju pri čemu su cijene mnogih usluga bile administrativno prigušene. Svaka vrjednija stvar za kućanstvo, valja se prisjetiti, kupovala se na kredit; od usisavača do televizora. Pri tome se standard na Kosovu nije mogao uspoređivati sa standardom u Sloveniji ili Hrvatskoj.

Branitelji su i tada bili povlašteni

Iako su se deklarativno zagovarali jednakost i ravnopravnost, i među umirovljenicima su postojale ogromne razlike. Radničke mirovine u industrijskim republikama bile su i do četiri puta veće od poljoprivrednih i obiteljskih mirovina.

Među povlaštenim umirovljenicima isticali su se partijski kadar i vojni kadar. Posebno su se povlaštenima smatrali branitelji ili, kako smo ih tada zvali, borci. Imali su visoke mirovine i brojne privilegije zbog kojih su bili nevoljeni u društvu. No tim boračkim mirovinama je prethodio dug radni staž jer su se nakon Drugog svjetskog rata demobilizirani vojnici zapošljavali i radili do uvjeta za mirovinu.

A kad je stigao račun…

Treba se sjetiti i kraja te priče i konačnog podvlačenja crte pod to “blagostanje”. U drugoj polovici osamdesetih inflacija je izmakla kontroli. Skakala je s dvije na tri znamenke, dotaknula gotovo 1.200 posto u jednom trenutku. Iako su se mirovine formalno usklađivale, kašnjenja i nestašice su nagrizale realnu vrijednost primanja. Sve je vodilo prema slomu države koja je već godinama bila u bankrotu.

OECD i Svjetska banka u svojim analizama tvrde da je upravo kombinacija visoke inflacije i presporog prilagođavanja dovela do naglog pada stvarne vrijednosti mirovina u prijelazu prema devedesetima, no toga se malo tko želi sjećati.

Zato onda sa sjetom gledamo unatrag?

Drugim riječima, mnogi koji danas s nostalgijom govore o “jugoslavenskoj penziji” zapravo govore iz perspektive gradskog, zaposlenog radnika s poslom koji mu je bio zagarantiran, bez obzira na to kako ga obavljao, a koji pri tom ima riješeno stambeno pitanje. Iz te pozicije teško je čuti one s ruba tadašnjeg sustava koji ne dijele njihova iskustva.

Mogli bismo reći da današnji umirovljenici uzdišu za sigurnošću i vremenom u kojem su izbori bili skučeni, a samim time i lišeni osobne odgovornosti. No daleko od toga da se živjelo u ekonomskoj čaroliji. Bila je to kombinacija povoljnih demografskih okolnosti, drugačijih prioriteta i iluzija koje su se raspale na najgori mogući način.