Manda traži 40 eura mirovine za godinu staža: ‘Zar ja vrijedim manje od doktora?’

„Dvadeset posto na plaću mene je jednako boljelo kao i doktora”, piše nam umirovljena trgovkinja Manda. Nakon našeg teksta o najnižim mirovinama i mogućem uvođenju prihodovnog cenzusa predlaže da se dosadašnji obračun ukine, a mirovina računa jednostavno: za svaku godinu staža 40 eura mjesečno.

„Oni s 30 godina dobili bi 1.200 i to bi bilo dovoljno za normalan život. Ako je netko radio više, dobio bi više. Naši doprinosi su ionako potrošeni odmah kad su plaćeni pa zašto bi ih onda računali za naše mirovine?” pita nas retorički i pomalo naivno Manda. Time bi, dodaje, i oni koji su „krali i neopravdano imali velike plaće i tlačili malog čovjeka” vidjeli kako živi običan puk. „Zar ja manje vrijedim od nekog profesora ili doktora? Umrli bi od gladi da im ja ne donesem kruh”, pokušava argumentirati.

No kruh možemo naučiti i sami peći, dok vađenje krajnika ili slijepog crijeva ipak ne bismo povjerili trgovkinji Mandi, prvo je što nam pada na pamet. Drugo je puno kompliciranije i tiče se mentaliteta koji svaki tuđi životni probitak, uspjeh, pogotovo ako je pravedno valoriziran novcem, smatra kriminalom. Treće je izjednačavanje nečijih mjesečnih prihoda s vrijednošću osobe.

Petina plaće je puno… svakome

Brojni naši čitatelji opravdano su bijesni zbog generalno niskih mirovina pa im u toj frustraciji na pamet padaju svakakve ideje. Manda dobro zna što za trgovkinju znači petina plaće. Iako je iznos nominalno malen, njegova vrijednost se osjeti u svakodnevnom životu.

No u zajedničku blagajnu ipak ne ulaze jednake uplate: na bruto plaću od 1.000 eura doprinos od 20 posto iznosi 200 eura, a na plaću od 3.000 eura iznosi 600 eura. Je li moguće postići pravednost sustava ako se to polazište ne uvažava? I upravo je to razlog zašto i s manje godina rada liječnik može imati veću mirovinu od naše nezadovoljne čitateljice.

Manda zapravo predlaže da svaka godina staža vrijedi jednako, kao, primjerice, kod obračuna takozvane 13. mirovine. Sličan prijedlog ima i Josip: „Ma ne treba davati nikakav zaštitni dodatak. Treba samo zakonom zajamčiti godinu staža na 50 eura i svatko zna koliko godina staža ima tolika mu je mirovina”, navodi svoje želje.

Njegovih 40 godina donosilo bi tako 2.000 eura mjesečno, a Mandinih 1.600 eura. No problem je što promjena formule ne mijenja stanje blagajne.

Točno je i da su doprinosi prvog stupa potrošeni na mirovine prethodnih generacija. Tako taj sustav radi: današnji zaposleni financiraju današnje umirovljenike pa tako stječu vlastita mirovinska prava. Zato se bilježi koliko su dugo radili i na koje su plaće doprinosi obračunani. Kada bi se ti podaci zanemarili, osoba koja je desetljećima izdvajala više dobila bi jednako kao osoba koja je uz jednak staž izdvajala manje.

U drugom stupu, pak, novac se prikuplja na osobnom računu pa Mandina tvrdnja o već potrošenim doprinosima za njega ne vrijedi. Ponovit ćemo još jednom: sve mirovine su premalene, osim manjeg dijela takozvanih povlaštenih. Rješenje nije u “uzmi njemu i daj meni”.

„I nikakve penalizacije”

„I nikakve penalizacije i slične gluposti. To nigdje ne postoji”, nastavlja naša čitateljica uvjerena da je riješila jedan od najvećih ekonomskih problema. Ali postoji. Njemačka kod prijevremenog odlaska uz umanjenje odbija 0,3 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja, dok Hrvatska odbija 0,2 posto. Hrvatskim se korisnicima od ove godine to umanjenje ukida nakon navršenih 70 godina, što prijevremenu mirovinu čini još privlačnijom i štetnijom za mirovinski sustav nego prije.

Zašto se primjenjuje penalizacija znaju svi oni koji su makar i površno pokušali razumjeti kako sustavi osiguranja funkcioniraju. Prema Mandinu prijedlogu, dvije osobe s jednakim stažem dobivale bi jednak mjesečni iznos i kada bi jedna otišla u mirovinu nekoliko godina mlađa. Dožive li jednaku dob, ona bi primila nekoliko godina mirovine više.

Bez penalizacije prijevremeni bi umirovljenici imali veća primanja, ali bi sustav, uz ostale nepromijenjene uvjete, morao osigurati više novca. Raniji odlazak postao bi još privlačniji, iako bi nastavak rada i dalje donosio dodatni staž i veću mirovinu.

Uz to, netko je prestao raditi jer je tako odlučio, a netko jer se teško razbolio. Ostaju i obiteljske mirovine nakon smrti osiguranika, kao i već priznate mirovine koje bi novi obračun smanjio. Za sve njih trebalo bi napisati nova pravila. Čim bi se uvela zaštita za pojedine skupine, uz jednostavnih „godine puta 40 eura” ponovno bi se pojavile iznimke.

Mirjana bi svima podijelila jednako

I čitateljica Mirjana s vremena na vrijeme javi nam se s kakvom briljantnom idejom. Ovoga puta predlaže još jednostavniju raspodjelu: „Imaš toliko novca u budžetu, podijeliš s brojem umirovljenika i eto ti mirovine. Onda bi prosjek bio prosjek, a ne da jedni žvaču zelje, a drugi jedu meso pa da nam Plenković kaže da smo se najeli sarme.”

U takvom svijetu više ne bi bili važni ni staž ni trud ni ulaganja. Svi bi dobili jednako. Prosjek bi doista postao iznos koji svaki umirovljenik prima pa više ne bi prikrivao razlike među mirovinama jer razlika ne bi bilo. U takovoj situaciji spominjanje prosjeka bilo bi, zapravo, glupo.

No što s onima koji su u mirovinski sustav uplatili više, a sada bi se morali odreći dijela mirovine kako bi se tuđe želje o jednakosti ispunile? Je li njih netko pitao što žele? I nije li upravo pravednost ono što su naši čitatelji svojim idejama tražili?