Milka: Mirovine su male, ali naši ljudi uvijek i svemu nađu manu

Mirovinska reforma umirovljenicima je omogućila veća radna prava. Između ostaloga, sada mogu raditi puno radno vrijeme uz zadržavanje pola mirovine. No nove su mogućnosti ražestile naše čitatelje. Upravo je taj bijes umirovljenika potaknuo našu čitateljicu, umirovljenu socijalnu radnicu Milku, da se osvrne na najglasnije prigovore za koje smatra da su neutemeljeni. Njeno pismo, uz manje uredničke intervencije, prenosimo u cijelosti.

Dopustite da budem izravna jer netko očito mora. Već godinama pratim rasprave na vašem Facebooku i moram vam reći jednu stvar: vaši čitatelji ne znaju što bi sa sobom i slobodnim vremenom kojeg imaju i previše. Ne znaju bi li u kola ili sanjke, govorila je moja pokojna baka jer jedno misle ujutro, a drugo popodne.

Kad im se ponudi mogućnost rada u mirovini, onda se uvrijede. Kad se donese zakon kojim se rad za punu plaću veže uz pola mirovine, a rad na pola radnog vremena omogućava zadržavanje pune mirovine, onda od jutra do mraka viču da su im ugrožena njihova prava i da su mirovinu zaradili. Pa odlučite se, ljudi! Što vas briga za te opcije kad ste sami rekli da “ni mrtvi ne biste više radili”? Prije nisi dobio ni kune mirovine, ako si se zaposlio na puno radno vrijeme i to nikome nije smetalo. Kako to? Očito je problem u glavi, a ne u sustavu.

Jel palo kome na pamet što bi se dogodilo s mirovinskim sustavom da svi mogu istovremeno imati i plaću i punu mirovinu? Da svi s prvim uvjetima uhvate penziju i nastave raditi puno radno vrijeme? Hrvatska nije zemlja koja si to može dopustiti.

Hrvatskim umirovljenicima sve smeta. Kad im se ne da izbor, kukaju. Kad im se da više opcija još više kukaju jer ne znaju što bi sa sobom. Ujutro su teški sebi, a popodne i sebi i cijelom svijetu. Troše energiju na razglabanje o “ujedinjenju umirovljeničkih stranaka”, a na izborima glasaju za HDZ i SDP i ljute se kad umirovljenička stranka uđe u koaliciju s vladajućima. Što bi više koristi imali da su u koaliciji s nekom malom opozicijskom strankom? U utorak žele revoluciju, u petak traže pragmatičnost. Pa tko im brani glasati za jednu umirovljeničku stranku? Zašto ne odaberu jednu i glasaju za nju? Zašto netko drugi treba misliti umjesto njih?

A posebno poludim kad krenu bajke o stranim penzionerima koji “putuju svijetom i jedu jastoge”. Znam da je nedavno jedna vaša čitateljica pisala o tome, ali to je našim penzićima na jedno uho unutra, a na drugo van, Oni ubrde da je žuta plava i nema boga koji bi ih uvjerio da je maslačak žut.

Ajmo malo realnosti. Proputovala sam i Europu i Ameriku i profesionalno proučavala druge mirovinske sustave još prije nego smo ušli u Europsku uniju. U razvijenim zemljama umirovljenici rade daleko više nego kod nas; ne jer ih netko tjera, nego zato što misle da je rad normalan. Rade, uplaćuju u privatne fondove, nastavljaju raditi i u mirovini kako bi što kasnije počeli koristiti privatnu štednju i dobili više. To se zove odgovornost i to naši ljudi moraju naučiti. Za nas stare je kasno, ali mladima to treba objasniti i o tome se mora učiti u školi.

U Americi ta državna mirovina je doslovno socijalna pomoć. Ljudi tamo rade i u mirovini jer moraju, a ne jer im se sviđa. I kad rade puno radno vrijeme, penzija im nije definirana kao kod nas, a velik dio njih ne može se priuštiti ni lijekove na recept. Sami uplaćuju, sami grade svoja očekivanja. Ne pišu po Facebooku da država nekome otme da bi njima dala.

Naši penzioneri nikako da shvate temeljnu istinu: Hrvatska nije zemlja visoke radne etike ni proizvoda velike dodane vrijednosti. I zato si ne možemo priuštiti luksuznu mirovinu. Mirovine su premalene, ali kako možeš očekivat da ćeš u penziji putovat svijetom, a dok si radio nisi mogao ni do Ražanca?

Mirovinski sustav se ne oblikuje po željama Facebook mudraca, nego prema mogućnostima zemlje. A te mogućnosti ovise o fiskalnoj održivosti i demografiji. Nije dovoljno pisati po društvenim mrežama i prigovarati. Ili radite ili prihvatite to što imate. Bolje od toga neće biti.