Broj umirovljenika koji žive s cimerima u posljednjih se deset godina utrostručio, dijelom i zbog sve viših cijena najma. O tome se često govori kao o tragičnom simptomu društvenog propadanja: stariji ljudi prisiljeni su dijeliti stan u godinama kada bi, navodno, trebali uživati u zasluženom miru.
No ja te umirovljenike ne žalim. Naprotiv, divim im se i pomalo im zavidim. Uz rizik da zvučim nelojalno prema svojim trenutačnim sustanarima (mužu i troje djece), jedva čekam da im se jednog dana pridružim.
Ljudi su evoluirali da žive zajedno u malim skupinama. To je naše prirodno stanje. Ima svojih mana: drugi ljudi znaju biti iznimno iritantni, ali čak je i to dobro za dušu. To je ono zrno pijeska u školjci od kojeg na kraju nastaje biser.
Život u bliskoj zajednici s drugima, osobito s platonskim prijateljima, a ne s partnerima ili djecom, vježba emocionalne mišiće koji u samoći brzo atrofiraju. Uči nas toleranciji, fleksibilnosti i vedrini. Uči nas prihvaćati činjenice da drugi ljudi imaju vlastite neobične želje, navike i mišljenja. I da se tu gotovo ništa ne može promijeniti.
Svaki put kada netko ponovno uprska ljubavnu vezu ili stavi vilice u perilicu okrenute naopako, morate duboko udahnuti i iz dubine sebe izvući još jednu kantu strpljenja. Ali upravo se tako ta zaliha i puni. Što više živite s drugima, to ste u tome bolji.
Živjela sam u zajedničkim kućanstvima od 19. do 33. godine, odustavši od tog sretnog aranžmana tek kad sam se udala. I tada smo živjeli vrata do vrata s muževim najstarijim prijateljem i njegovom novom suprugom pa su rane godine braka i odgoja djece bile uvelike zajednički pothvat. Djeca su trčala amo-tamo između stanova dok su odrasli trčali za njima i čistili. Svi su obroci kuhani u loncima za deset ljudi, školske vožnje su se dijelile, a čim bi djeca zaspala, s olakšanjem bismo se prepustili vinu i razgovoru.
Zašto bi užici zajedničkog života bili rezervirani samo za mlade ili sredovječne? Zašto bi se od umirovljenika očekivalo da neizbježno klize u samoću? Još je gore ako sami to očekuju. Djeca odu od kuće, partner umre, stari prijatelji nestaju jedan po jedan. Milijuni ljudi žive sami, neki više od mjesec dana ne progovore niti s poštarom. U usporedbi s tom perspektivom, useljenje s cimerima nije samo financijski razumno, to je čin emocionalnog samoodržanja.
Praktični problemi su, naravno, druga priča. Nije lako pronaći stanove ili kuće prikladne za više umirovljenika, koji bi istodobno bili pristupačni i cjenovno prihvatljivi. Znam to jer sam se i sama time bavila, razmišljajući kako osigurati budućnost svoje starosti.
Dijeljenje stana u starijoj dobi gotovo se nikada ne predstavlja kao realna opcija pa se takvi stanovi ni ne grade, što tu opciju čini još manje izvedivom. Taj začarani krug jedan je od razloga zašto, unatoč nedavnom porastu, samo 2,4 posto umirovljenika dijeli dom s cimerom.
Život u samoći moderna je boljka. Mnogi kažu da imaju prostor i vrijeme za sebe, ali to je skupa obmana. Samoća nije luksuz kakvom je predstavljamo. Društvo jest. (Jemima Lewis, The Telegraph)
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
