Vijesti o mogućem uvođenju minimalne mirovine razveselile su brojne umirovljenike koji danas preživljavaju s tek nekoliko stotina eura mjesečno. U pravilu je riječ o ljudima koji su formalno radili kratko, najčešće na slabo plaćenim poslovima, pa imaju manje od 20 godina evidentiranog staža
Istodobno, umirovljenici s 40 i više godina staža strahuju da bi podizanje donjeg praga mirovina moglo relativno obezvrijediti njihove dugogodišnje uplate. Oni koji žive ispod granice siromaštva uzvraćaju: vi ste zaslužili više, ali i mi smo zaslužili barem egzistencijalni minimum.
Umirovljenica Gabi nam tako piše da je radila 18 godina i da prima mirovinu od 266 eura. “Nisam ja kriva što je moja firma propala devedesetih i što sam morala raditi neprijavljena da prehranim svoju obitelj. Samo ja znam da čovjek koji radi fizičke poslove ne može raditi 40 godina i više. Nije da neće, nego je njegovo tijelo istrošeno radom”, piše nam.
Ima i pomalo nepravednu poruku za one s 40 i više godina staža: “Vama je bilo najteže doći na posao. Sjedili ste u toplom, imali dobre plaće. Išli ste na more, a ja se nisam nikad okupala na našem moru, a kamoli u inozemstvu. Danas živite dobro od velike mirovine, a susjed penzić neka crkne od gladi, željan osnovnog za život.”
“Svi su vjernici, ali im ne smeta kad drugi pate”
Gabi se zbog svega pita gdje je nestala humanost i misli da bi barem obrazovani umirovljenici trebali imati više empatije za druge. “Vi ste dobivali velike plaće, a ja uvijek minimalac. Reći ćete da ja nisam išla u školu kao vi. A tko bi onda čistio za vama, tko bi vam pekao kruh u noćnoj smjeni? Vi ste zaslužili svoje visoke mirovine, ali budite humani. Svi ste kao vjernici, a želite da drugi pate i da nemaju dostojan život”, zaključuje.
Od posla do posla, rijetko prijavljena
I umirovljenica Viktorija je kratko radila. Kaže nam, isprva 14 godina u državnoj firmi u kojoj je dala otkaz tijekom rata – zbog čestih uzbuna i male djece. “Vozila sam djecu u školu i na aktivnosti i tako je brzo prošlo tih 5 godina. Tada smo otvorili butik s turskom robom koji, naravno, nije bio rentabilan. Potom sam čistila sam stanove.”
Nakon nekog vremena našla je dobar posao u jednoj zagrebačkoj bolnici, no u jednom trenutku su svi koji su imali ugovor o djelu otpušteni. U njen život je ušla depresija, radila je brojne nesigurne poslove koji su bili i neprijavljeni i ponižavajući. Privremeno je skrasila “na ugovor” u državnoj tvrtki, a potom i jednoj zagrebačkoj gradskoj – sve dok na poslu nije slomila nogu, a potom je doživjela još nekoliko teških ozljeda.
“Vi zaslužujete više, ali ni ja ne smijem biti gladna”
“Sa 63 godine sam otišla u mirovinu od 250 eura. Sada sa 68 godina cijelo ljeto čistim apartmane na moru. Mislite da mi je lako? Jako mi je teško, ali ne želim tražiti od nikoga ništa, dok mogu – mogu. Ali mislim da, ako nisam zaslužila mirovinu od 500 eura, da je to sramota za državu. Oni koji imaju 42 godine staža, neka imaju preko 1.000 eura. Zaslužili su. Ja, eto, nisam imala sreće, ali sam doslovno radila i radim cijeli život”, završava svoje potresno svjedočanstvo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
