Rasprava o mirovinama među našim čitateljima rijetko ostaje samo na iznosima. Uglavnom se pretvori u natjecanje u skromnosti koja se proglašava vrlinom nad vrlinama.
Zaista, skromnost jest vrlina, ali ako nije stvar izbora, onda nije riječ o skromnosti nego o prisili. Zapravo, pod etiketom skromnosti nesvjesno promiče normalizaciju siromaštva i stav da se umirovljenici moraju odreći svega jer su stvari jednostavno takve kakve jesu.
Naša čitateljica Nana tako nam piše da joj je dosta umirovljeničkih kukanja. Mirovina joj iznosi 254 eura, suprugova 564 eura. Žive u slavonskom gradu, nemaju vrt, a kuća im je velika i traži održavanje. Unatoč tome, kaže, nisu gladni. “Dosta je kukanja. Treba znati živjeti s malo”, poručuje našim čitateljima.
Njeno vođenje kućanstva oslanja se na pomno planiranje i kupovine “na veliko”, kada skupi dovoljno sredstava. U lipnju kupuje cijelo janje, u prosincu prase, piletinu na tržnici u Osijeku, a dio hrane kod privatnih OPG-ova. Zamrzivač je, kaže, pun mesa, povrća i voća. Njezin zaključak je jednostavan: “Malo manje raskoši jer skromnost je vrlina!”
Draga: Ne kupujem po tim cijenama i točka
Draga, druga čitateljica, istu temu vidi drukčije. Radila je 47 godina, a mirovina joj, navodi, iznosi 750 eura. Posebno je ljute tvrdnje da umirovljenici s tako dugim stažem imaju mirovine veće od 1.100 eura. Navodi i da nije išla na bolovanje i da joj nije jasno kako nakon tolikih godina rada mirovina može biti tako niska. U 68. godini života kaže: “I danas radim od 7 do 10 sati dnevno baš svaki dan”, navodi.
Njena svakodnevica stane u malo riječi: posao, lovljenje akcija u dućanima, stvaranje zaliha i odricanje. U predblagdansko vrijeme ne kupuje pršut, kolače i meso, nego brašno, šećer, grah, tjesteninu, sir, mlijeko i ulje. Blagdane ne slavi. “To su mi dani kao svaki drugi dani”, objasnila je.
Ne kupuje bakalar, janjetinu, pršut ni druge delicije. Ne puši, ne pije kavu, ne ide u kafić i ne putuje. Svaki mjesec odvaja novac za ogrjev, popravak automobila i registraciju. Zimnicu sprema sama, krumpir nabavlja ljeti, a cvijeće ne kupuje nego ga uzgaja. “Ljudi kažu da im je skupo ovo i ono. Meni nije ništa skupo jer ne kupujem ništa po tim cijenama. Točka!”
Luka: Šutite i uživajte
Treći naš čitatelj, Luka, svoj bijes okreće prema umirovljenicima koji imaju 1.200 i više eura mirovine pa kažu da im to nije dovoljno za ugodan život. I sam je, kaže, radio cijeli život, ali nema ni približno takva primanja. “Zlo mi je, oni kukaju da im je usklađivanje malo”, nastavlja i dodaje da takvi umirovljenici imaju više od većine građana i da bi trebali biti zadovoljni. “Zato bolje vam je da šutite i uživate u tome šta imate.”
Jasno, svatko vidi sebe i iz svoje vizure govori. Oni s najnižim primanjima zamjeraju onima s višima što se žale. Oni s dugim stažem upozoravaju da im mirovina ne prati godine rada. Oni koji uspijevaju preživjeti uz strogu štednju to ponekad nazivaju skromnošću pa druge žele svesti u svoje okvire. No željeti više, ako se pod tim “više” misli na normalne stvari poput kvalitetne hrane, lijekova i odmora, nije grijeh.
Što je normalizacija siromaštva?
Normalizacija siromaštva je pojava kada se život s premalo novca počinje prihvaćati kao nešto uobičajeno. Prisilno odricanje prikazuje se kao skromnost, a oni koji traže više olako se proglašavaju rasipnima i neskromnima. Tako se i normalne potrebe, poput hrane, lijekova, grijanja ili odmora, počinju predstavljati kao pretjerivanje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
