Gdje su doprinosi onih koji nisu dočekali mirovinu? Isplaćeni su vama

Nezadovoljna viješću u kojoj smo objavili da je broj nepenaliziranih prijevremenih mirovina premašio broj penaliziranih, bijesna čitateljica zaskočila nas je pitanjem svih pitanja: “A što je s doprinosima ljudi koji ne dočekaju mirovinu ili je primaju tek nekoliko godina? Zašto o tome ne pišete?”

Iako na njega redovito odgovaramo već više od 12 godina, čitatelji nam to pitanje često nameću kao dokaz da mirovinski sustav nije pravedan i da se „njihovi doprinosi kradu“. No ono počiva na pogrešnoj pretpostavci da se novac uplaćen u prvi mirovinski stup čuva na osobnom računu osiguranika.

Načelo generacijske solidarnosti jednostavno je: doprinosi današnjih radnika koriste se za isplatu današnjih mirovina, a radnici zauzvrat stječu pravo da njihove mirovine financiraju buduće generacije zaposlenih.

Ali ta solidarnost nije isključivo vertikalna i posve je nemoguće osobni saldo svesti na nulu. Isti sustav osigurava invalidske mirovine radnicima koji izgube radnu sposobnost te obiteljske mirovine bračnim drugovima i djeci preminulih osiguranika. Ni jedna od tih isplata ne ovisi samo o tome koliko su korisnik ili pokojni radnik stigli uplatiti. Ni o tome koliko je dugo neki umirovljenik živio. Netko može mirovinu primati 20 godina, a njegova nešto mlađa udovica nastavit će je primati kao obiteljsku mirovinu idućih 20 godina. Zvuči poznato, zar ne?

Mnogi primaju mirovinu duže no što su radili

Problem sa solidarnosti je što se ona u Hrvatskoj dosta nakaradno shvaća. Svi bi htjeli da su drugi solidarni prema njima, ali u obrnutom smjeru rado bi povukli kočnicu. Solidarnost, između ostalog, pokriva i rizik dugovječnosti. Netko ne dočeka mirovinu, netko je prima nekoliko mjeseci, a netko trideset i više godina.

Prema podacima HZMO-a, u svibnju su mirovinu primala 131.224 korisnika u dobi od 80 do 84 godine te još 127.369 korisnika starih najmanje 85 godina. Među gotovo 259.000 korisnika starijih od 80 mnogi su kroz dugogodišnje isplate odavno primili više od vlastitih doprinosa. Nitko im nije obustavio mirovinu i rekao: “Nema više. Gotovo!” Jer to je osiguranje, a ne štednja.

Na najnižu mirovinu dodaje se 131 euro

Poseban je paradoks kada pitanje o uplatama umrlih postavljaju korisnici instituta najniže mirovine. U svibnju ih je bilo čak 332.722. Prema novijim, srpanjskim podacima, bez međunarodnih ugovora takvu mirovinu prima 282.713 korisnika. Prema plaćama i stažu prosječno su ostvarili 345,93 eura, ali im se kroz institut najniže mirovine dodaje 131,09 eura pa primaju 477,02 eura. Samo ta solidarna nadogradnja košta oko 37,1 milijun eura mjesečno. Nismo čuli za slučaj da je netko rekao: “Ne hvala, ne treba.”

Koliko brzo vlastite uplate prestaju pokrivati isplatu pokazuje i simulacija mirovine radnika na minimalcu. Nakon 35 godina rada uplatio bi oko 80.325 eura doprinosa, dovoljno za približno 12 godina i dva mjeseca najniže mirovine od 550,55 eura. Nakon toga bi svaka nova isplata premašivala nominalni zbroj njegovih uplata. Nismo čuli za slučaj da je netko iz ove skupine rekao: “Nemojte, bilo je dosta, ne želim dalje primati mirovinu. Moje uplate su potrošene.”

Hrvatski umirovljenici očekuju da im sustav uvijek vrati sve do posljednje lipe, bilo da je riječ o njima ili njihovim bližnjima. No ne protive se ni institutu najniže mirovine, ni invalidskoj mirovini, ni mirovini za djecu umrlih radnika koja se školuju, ni obiteljskim mirovinama, ali ni svim ostalim zahvatima koji su mirovinski sustav iz mirovinskog pogurali duboko prema socijalnom.

Nasljedna štednja postoji, ali na drugom mjestu

Od prvog mirovinskog stupa očekuje se da bude socijalno osiguranje, ali i mirovinska štednja. Da bude solidaran, ali i da mi ne moramo biti solidarni. Da uzme drugima više, ali da nama da još više. Ipak, za osobnu kapitaliziranu štednju služe drugi i treći mirovinski stup, u kojima se sredstva vode na osobnim računima i pod propisanim uvjetima nasljeđuju. Prvi stup nije štednja.

Bodovi bi mogli postati virtualni račun

Postoji nešto što bi moglo osvijestiti hrvatske umirovljenike. Italija, Latvija, Norveška, Poljska i Švedska javne mirovine temelje na virtualnim računima. Na njima se evidentiraju doprinosi i pripisuje obračunski prinos, iako se stvarni novac koristi za tekuće mirovine.

Osim što služi za izračun mirovine i postizanje aktuarske neutralnosti (funkcionalnu penalizaciju), virtualni račun pomagalo je za bolje razumijevanje onoga što smo dali i onoga što dobivamo. Sličan individualni prikaz uplata i stečenih prava ima i Austrija.

Osobni bodovi su previše apstraktni

Hrvatska ima manje plastičan pandan u vrijednosnim i osobnim bodovima, iz kojih većina građana teško može razabrati koliko je sama ostvarila, a koliko joj dodaje zajednički sustav. Bodovi i njihova vrijednost nisu toliko dojmljivi kao iznos u eurima pa ne čudi da hrvatski umirovljenik u pravilu ne zna ni koliko bodova ima ni koliko oni vrijede.

Kada bi se bodovi preveli u razumljiv virtualni račun koji bi uz evidentirane doprinose prikazivao solidarnu nadogradnju i kumulativne isplate, mnogi bi vidjeli kada su primljenim mirovinama nadmašili vlastite uplate i tko financira nastavak njihove isplate. Shvatili bi da solidarnost košta i da je netko uvijek mora platiti pa bi i naslovno pitanje postalo suvišno.