Prati nas

Nema predaje

Selektivno pamćenje

Jugonostalgija: ‘Krali smo pomalo, korupcije i nepotizma je bilo, ali bilo nam je lijepo’

Gospođa Sonja je samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.

Objavljeno

|

Zašto je Jugoslavija bila bolja?
Lepa Brena, spot Jugoslavenka, 1989. (screenshot: Youtube)

Svako spominjanje pokojne Jugoslavije u iole kritičkom svjetlu na društvenim mrežama izazove pravi mali rat suprotstavljenih strana u kojem se iznosi malo činjenica, a puno osobnih dojmova. Takve su reakcije izazvali i prilozi koje smo objavili povodom nekadašnjeg „Dana Republike“ i zato smo odlučili pitati jednu našu čitateljicu kako se zaista živjelo i radilo u Jugoslaviji.

Na njen zahtjev nećemo joj objaviti identitet, već ćemo samo reći da je cijeli život provela u malom industrijskom gradu koji je u bivšoj državi imao nekoliko “organizacija udruženog rada” iz različitih grana industrije. Kazat ćemo i to da je gospođa Sonja samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.


Štoviše, otvoreno nam kaže da ne može ružno govoriti o Jugoslaviji, jer smatra da bi tako pohvalila aktualno stanje u Hrvatskoj. Iako, logički gledano, prvo ne implicira drugo. Sonja je, mogli bismo reći, i školski primjer ružičastog gledanja u prošlost koji je nerazdruživ od već spomenute jugonostalgije. Psiholozi to objašnjavaju time da je Jugoslavija koju je iskusila u vlastitoj mladosti bila najbolje iskustvo države koju je Sonja do tog trenutka imala. I takvom ju je memorirala. Efektu “ružičastog pogleda u vlastitu mladost” pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari, dok lijepe stvari i doživljaji imaju jači “okus” koji se vremenom dodatno nadograđuje i romantizira.

dinastija, alexis, joan collins, sapunica

Dinastija (screenshot: HTV)

Do posla, ipak, preko veze

Sonja, nakon završetka četverogodišnje srednje škole, godinu dana nije mogla pronaći posao. “1967. godine i nije baš bilo posla za sve. Bile su to godine kada su se ljudi pakirali za Njemačku. Zaposlila sam se u tvornici robe široke potrošnje u pogonu. Nisam platila posao, ali sam se zaposlila preko veze. Moj brat je imao prijatelja u toj tvornici.”

Sestra i brat naše sugovornice ipak su odlučili potražiti sreću u Europi. “Brat mi je od 1970. do danas u inozemstvu. Otišao je nakon što se tvornica u kojoj je radio rasformirala. Ljudi su ostajali bez posla i odlazili su van. Bila sam mlada i ne sjećam se pretjerano detalja. Otvorila se ta mogućnost. Nije se odlazilo zbog avanture na rad u Njemačku ili u Skandinaviju. Zapravo, nikada nije bilo lako naći dobar posao u Jugoslaviji, nekada više, nekada manje. Sestra se kasnije vratila.”

Sonja je ubrzo, sukladno svojoj naobrazbi, iz pogona premještena u ured u kojem je dočekala mirovinu. “Nisu to bile baš super plaće, ali do sredine osamdesetih bile su redovite. Uoči rata smo plaću kao dobivali u dva obroka”, priča naša sugovornica o vremenima uoči rada kada je jugoslavenska ekonomija potpuno krahirala i kada je bila sretna ako bi dobila i pola plaće mjesečno.

Zagreb, 1972.

Direktore je birao Komitet

Ipak, s vidljivom nostalgijom priča o svom ranijem radnom vijeku. Na pitanje je li i kasnije u Jugoslaviji bila potrebna veza za pronaći posao odgovara: “Nije to bila veza u današnjem smislu. Normalno da se netko poznati trebao založiti za tebe. Recimo, ako smo u firmi primali 20 radnika, a dobili smo 200 molbi. Ipak smo vodili da se zadovoljavaju uvjeti iz oglasa, jer je onaj tko nije bio primljen imao je pravo uvida u materijale sa sjednice Komisije za radne odnose. I ja sam zaposlila brojne ljude koje nisam ni pošteno poznavala, ali nisam nikada uzela naknadu za to. Uvijek je bilo preko veze, ali nije bilo kao danas. Direktor bi isto napisao dva tri imena i rekao bi da ih zaposlimo.”

Na pitanje smatra li da je takav način zapošljavanja u društvenoj firmi prihvatljiv, odgovara da ne misli da je to tada bilo ružno. “Ne bih više razgovarala o toj temi”, kaže nam uz smijeh. “Danas se ljudi zapošljavaju na puno gori način. Nisu to bila rukovodeća mjesta, to su bila radna mjesta u pogonima ili na održavanju.”

No što je bilo s rukovodećim mjestima? Jesu li se ona popunjavala javnim natječajem ili odabirom iz postojeće radničke baze? “Rukovoditelji su se birali negdje drugdje. Ne znam jesu li to bili najbolji od najboljih. Direktore je valjda postavljao Komitet. Sigurno ih nije birala Komisija za radne odnose.”

Milka Planinc biografija

Jospi Broz Tito i Milka Planinc (foto: RTVSLO)

Moglo se i spavati na poslu

Nekad se, priznaje, nije radilo tako puno kao danas. “Postojala je norma i morala se ispuniti, a po tome se obračunavala plaća. Ali bilo je i radnih mjesta na kojima se nije moralo raditi. Ti koji nisu bili na normi, mogli su ljenčariti. Zapravo, radile su uvijek žene, bilo da je riječ o pogonu ili uredu, a muškarci već kako gdje. Zapravo, sve ovisi od tvornice do tvornice”, objašnjava nam uz napomenu da je ženama koje su radile u tekstilnoj industriji bilo kudikamo teže, a bile su mizerno plaćene.

Podsjetimo, strane agencije su 1985. godine izvijestile da Jugoslavija u javnom sektoru ima zaposlenih 6 milijuna ljudi, no više od četvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima. 700.000 radnika dnevno bilo je na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Zato je radnik na poslu proveo prosječnih 3 sata i 30 minuta dnevno.

Sonja nam potvrđuje da se išlo liječniku po bolovanje bez bolesti. “Uvijek kada se gradila kuća ili kada je bila sezona poljoprivrednih radova. Starije kolegice su me uputile u to. Pokušala sam ishoditi bolovanje pa sam završila na mučnim pretragama. Nikada mi to više nije palo na pamet. Poslije kada mi je i bilo potrebno bolovanje, nisam ga tražila.”

foto: MojeVrijeme.hr

Ljetovanje ipak nije bilo za svakoga

Kada govorimo o uvriježenom mišljenju da je svaka radna organizacija imala ljetovalište i da su svi radnici mogli na more, Sonja nam priznaje da je ona svega jednom u životu bila na ljetovanju i to prije no što je postala majka. Nakon toga, više ga si nije mogla priuštiti. A ni tvornica u kojem je radila nije imala ljetovalište za radnike, kao ni ostale tvornice iz njenog grada. “Dok sam bila sama, mogla sam svake godine ići na more da sam htjela. Kasnije je bilo nemoguće. Pred sam rat je bilo grozno.”

Putovala po Jugoslaviji nije i danas joj je zbog toga žao. “Nisam voljela putovanja, ali s firmom sam mogla ići u Beograd. Željela sam vidjeti Sarajevo, ali nisam. Nakon rata sam izgubila tu želju.”

Stanovi za sve? Ne baš!

Do stana su, potvrđuje nam Sonja, mogli doći drugi, ali ne i ona koja je bila samohrana majka i podstanarka. No začudo, čak i na to ne gleda kao na učinjenu joj nepravdu. “Bila je ta bodovna lista po članovima obitelji, stručnoj spremi, svemu… Dobivali su ih radnici, ali rukovoditelji su imali prednost.” Prisjetila se i jedne epizode kada je očekivala da je na vrhu bodovne liste, no bila je u zabludi. Stan je dobio netko drugi, a ona je čak i provalila u željene kvadrate. Zadržala se tek par sati u njima. “Ne sjećam se baš svega. Izašla sam odmah van kad sam se malo ohladila. Ne znam zašto ga nisam dobila. Nisam bila podobna, valjda.”

No Sonja priznaje da joj je “njena firma” u osamdesetima pomogla da se vrlo skromno skući, a mali kredit koji je dobila “pojela” je galopirajuća inflacija države na umoru. Danas pak žali što kao drugi nije uzela ogromne kredite čija je rata na kraju dosegnula vrijednost nekoliko kutija jeftinih cigareta.

U trenutku kada kažemo da nam se čini da ublažava činjenice i da ne želi opisati realno stanje kaže nam: “Neću da ispadne da je danas bolje. Nije bolje! Nije točno da se nije smjelo ići u crkvu i sve što se danas govori o Jugoslaviji.”

Nudističke plaže u Hrvatskoj

Hvar, 1981. (screenshot: Stubenkino)

Dopuštene krađe

A kako već plaće nisu bile dostatne za život, radnici su se sami naplaćivali u naturi. “S obzirom da smo proizvodili kućne potrepštine, bilo je normalno da si uzmemo ono što nam treba. Znam čak da je direktor u nekim situacijama kada se pojačano uzimala roba govorio portirima da ne pregledavaju što radnici iznose iz kruga tvornice. Bila je to neka prešutna dozvola.” Sonja ne misli da je riječ o krađi, već o humanom postupanju i dogovoru uprave i radnika. Uostalom, riječ je o društvenom vlasništvu.

Bilo je dopušteno i koristiti druge resurse radne organizacije. Recimo, u dogovoru s rukovoditeljima mogao se dobiti kamion za prijevoz ogrijeva. “Pitala sam, nisam ništa sakrivala”, kaže odriješito.

Iako se u romantiziranim verzijama sedamdesete i osamdesete smatraju zlatnim godinama Jugoslavije, bilo je situacija, potvrđuje Sonja, kada je morala posuđivati novac za preživljavanje. “Jesam kasnije. U osamdesetima smo svi posuđivali pa vraćali pa sve ispočetka… teško se živjelo. Mi nismo baš oskudijevali samo zato jer sam imala brata u inozemstvu koji nam je mogao pomoći.”

Bio je to ujedno i recept za preživljavanje nestašica, poglavito kave koja je stizala poštom, zelena u zrnu i u količini od 750 grama – jer tako slana ne bi podlijegala carini.

Invalidska mirovina uz kovertu

Naša sugovornica je u mirovinu otišla nakon propasti Jugoslavije, no živo se sjeća kako je odlazak u mirovinu u Jugoslaviji izgledao. “Preko veze se mogla isposlovati jedino invalidska mirovina. Nađeš liječnika koji je u Komisiji. Znalo se tko je on, jer je bio jedini. S njim dogovoriš. Imao je cijenu. Morao si još samo priskrbiti liječničke nalaze na kojima piše da nemaš preostale radne sposobnosti. Platiš i odeš u mirovinu. Za obične mirovine si morao imati godine i odrađen staž.”

screenshot: TVMyCentury

Partijašica iz uvjerenja, a ne koristi

Sonja se u Komunističku partiju upisala iz uvjerenja i to još u srednjoj školi. Kaže, partijska knjižica joj nije bila potrebna za posao. “U teoriji to nije bilo ništa ružno, a ni u praksi partija nije bila toliko ružna kako se sada govori. Rukovoditelji u firmama su morali biti u Partiji. Naš direktor se morao upisati, a bio je baš protiv Partije. Niži šefovi i poslovođe nisu morali biti komunisti.” Od Partije nije dobila ništa, a kaže, nije ništa ni tražila “Zato ne sakrivam svoje članstvo, jer se nemam čega sramiti. Sjećam se da mi je u osamdesetima bilo smiješno kad bi netko u molbi za zapošljavanje pisao da je član KP. To nikada nije bilo presudno.”

No i komunisti su, kaže, slavili katolički Božić u radničkoj menzi. “Bili smo svi zajedno, i Srbi i Hrvati. Mi smo bili možda malo drugačiji, jer su nam uvijek Hrvati bili direktori, dok su u svim ostalim firmama u gradu bili direktori Srbi. Mi smo bili malo labaviji. Nismo nikada ni radili za Svisvete pa možda i nismo neko mjerilo.”

Je li joj danas bolje? “Nije. Ne želim reći da je život u Jugoslaviji gori od ovoga danas. Ne mogu to”, odgovara. Nakon kraće rasprave oko toga da kritika jednog režima ne znači pohvalu drugog ipak nam kaže da danas ima bolji standard. “Ali samo zato jer moram skrbiti samo o sebi”, odmah objašnjava i dodaje da se ružnih stvari ne želi sjećati. “Ja sam vam k’o Luka Modrić“, kaže nam uz smijeh.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP