Prati nas

Nema predaje

Selektivno pamćenje

Jugonostalgija: ‘Krali smo pomalo, korupcije i nepotizma je bilo, ali bilo nam je lijepo’

Gospođa Sonja je samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.

Objavljeno

|

Zašto je Jugoslavija bila bolja?
Lepa Brena, spot Jugoslavenka, 1989. (screenshot: Youtube)

Svako spominjanje pokojne Jugoslavije u iole kritičkom svjetlu na društvenim mrežama izazove pravi mali rat suprotstavljenih strana u kojem se iznosi malo činjenica, a puno osobnih dojmova. Takve su reakcije izazvali i prilozi koje smo objavili povodom nekadašnjeg „Dana Republike“ i zato smo odlučili pitati jednu našu čitateljicu kako se zaista živjelo i radilo u Jugoslaviji.

Na njen zahtjev nećemo joj objaviti identitet, već ćemo samo reći da je cijeli život provela u malom industrijskom gradu koji je u bivšoj državi imao nekoliko “organizacija udruženog rada” iz različitih grana industrije. Kazat ćemo i to da je gospođa Sonja samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.


Štoviše, otvoreno nam kaže da ne može ružno govoriti o Jugoslaviji, jer smatra da bi tako pohvalila aktualno stanje u Hrvatskoj. Iako, logički gledano, prvo ne implicira drugo. Sonja je, mogli bismo reći, i školski primjer ružičastog gledanja u prošlost koji je nerazdruživ od već spomenute jugonostalgije. Psiholozi to objašnjavaju time da je Jugoslavija koju je iskusila u vlastitoj mladosti bila najbolje iskustvo države koju je Sonja do tog trenutka imala. I takvom ju je memorirala. Efektu “ružičastog pogleda u vlastitu mladost” pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari, dok lijepe stvari i doživljaji imaju jači “okus” koji se vremenom dodatno nadograđuje i romantizira.

dinastija, alexis, joan collins, sapunica

Dinastija (screenshot: HTV)

Do posla, ipak, preko veze

Sonja, nakon završetka četverogodišnje srednje škole, godinu dana nije mogla pronaći posao. “1967. godine i nije baš bilo posla za sve. Bile su to godine kada su se ljudi pakirali za Njemačku. Zaposlila sam se u tvornici robe široke potrošnje u pogonu. Nisam platila posao, ali sam se zaposlila preko veze. Moj brat je imao prijatelja u toj tvornici.”

Sestra i brat naše sugovornice ipak su odlučili potražiti sreću u Europi. “Brat mi je od 1970. do danas u inozemstvu. Otišao je nakon što se tvornica u kojoj je radio rasformirala. Ljudi su ostajali bez posla i odlazili su van. Bila sam mlada i ne sjećam se pretjerano detalja. Otvorila se ta mogućnost. Nije se odlazilo zbog avanture na rad u Njemačku ili u Skandinaviju. Zapravo, nikada nije bilo lako naći dobar posao u Jugoslaviji, nekada više, nekada manje. Sestra se kasnije vratila.”

Sonja je ubrzo, sukladno svojoj naobrazbi, iz pogona premještena u ured u kojem je dočekala mirovinu. “Nisu to bile baš super plaće, ali do sredine osamdesetih bile su redovite. Uoči rata smo plaću kao dobivali u dva obroka”, priča naša sugovornica o vremenima uoči rada kada je jugoslavenska ekonomija potpuno krahirala i kada je bila sretna ako bi dobila i pola plaće mjesečno.

Zagreb, 1972.

Direktore je birao Komitet

Ipak, s vidljivom nostalgijom priča o svom ranijem radnom vijeku. Na pitanje je li i kasnije u Jugoslaviji bila potrebna veza za pronaći posao odgovara: “Nije to bila veza u današnjem smislu. Normalno da se netko poznati trebao založiti za tebe. Recimo, ako smo u firmi primali 20 radnika, a dobili smo 200 molbi. Ipak smo vodili da se zadovoljavaju uvjeti iz oglasa, jer je onaj tko nije bio primljen imao je pravo uvida u materijale sa sjednice Komisije za radne odnose. I ja sam zaposlila brojne ljude koje nisam ni pošteno poznavala, ali nisam nikada uzela naknadu za to. Uvijek je bilo preko veze, ali nije bilo kao danas. Direktor bi isto napisao dva tri imena i rekao bi da ih zaposlimo.”

Na pitanje smatra li da je takav način zapošljavanja u društvenoj firmi prihvatljiv, odgovara da ne misli da je to tada bilo ružno. “Ne bih više razgovarala o toj temi”, kaže nam uz smijeh. “Danas se ljudi zapošljavaju na puno gori način. Nisu to bila rukovodeća mjesta, to su bila radna mjesta u pogonima ili na održavanju.”

No što je bilo s rukovodećim mjestima? Jesu li se ona popunjavala javnim natječajem ili odabirom iz postojeće radničke baze? “Rukovoditelji su se birali negdje drugdje. Ne znam jesu li to bili najbolji od najboljih. Direktore je valjda postavljao Komitet. Sigurno ih nije birala Komisija za radne odnose.”

Milka Planinc biografija

Jospi Broz Tito i Milka Planinc (foto: RTVSLO)

Moglo se i spavati na poslu

Nekad se, priznaje, nije radilo tako puno kao danas. “Postojala je norma i morala se ispuniti, a po tome se obračunavala plaća. Ali bilo je i radnih mjesta na kojima se nije moralo raditi. Ti koji nisu bili na normi, mogli su ljenčariti. Zapravo, radile su uvijek žene, bilo da je riječ o pogonu ili uredu, a muškarci već kako gdje. Zapravo, sve ovisi od tvornice do tvornice”, objašnjava nam uz napomenu da je ženama koje su radile u tekstilnoj industriji bilo kudikamo teže, a bile su mizerno plaćene.

Podsjetimo, strane agencije su 1985. godine izvijestile da Jugoslavija u javnom sektoru ima zaposlenih 6 milijuna ljudi, no više od četvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima. 700.000 radnika dnevno bilo je na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Zato je radnik na poslu proveo prosječnih 3 sata i 30 minuta dnevno.

Sonja nam potvrđuje da se išlo liječniku po bolovanje bez bolesti. “Uvijek kada se gradila kuća ili kada je bila sezona poljoprivrednih radova. Starije kolegice su me uputile u to. Pokušala sam ishoditi bolovanje pa sam završila na mučnim pretragama. Nikada mi to više nije palo na pamet. Poslije kada mi je i bilo potrebno bolovanje, nisam ga tražila.”

foto: MojeVrijeme.hr

Ljetovanje ipak nije bilo za svakoga

Kada govorimo o uvriježenom mišljenju da je svaka radna organizacija imala ljetovalište i da su svi radnici mogli na more, Sonja nam priznaje da je ona svega jednom u životu bila na ljetovanju i to prije no što je postala majka. Nakon toga, više ga si nije mogla priuštiti. A ni tvornica u kojem je radila nije imala ljetovalište za radnike, kao ni ostale tvornice iz njenog grada. “Dok sam bila sama, mogla sam svake godine ići na more da sam htjela. Kasnije je bilo nemoguće. Pred sam rat je bilo grozno.”

Putovala po Jugoslaviji nije i danas joj je zbog toga žao. “Nisam voljela putovanja, ali s firmom sam mogla ići u Beograd. Željela sam vidjeti Sarajevo, ali nisam. Nakon rata sam izgubila tu želju.”

Stanovi za sve? Ne baš!

Do stana su, potvrđuje nam Sonja, mogli doći drugi, ali ne i ona koja je bila samohrana majka i podstanarka. No začudo, čak i na to ne gleda kao na učinjenu joj nepravdu. “Bila je ta bodovna lista po članovima obitelji, stručnoj spremi, svemu… Dobivali su ih radnici, ali rukovoditelji su imali prednost.” Prisjetila se i jedne epizode kada je očekivala da je na vrhu bodovne liste, no bila je u zabludi. Stan je dobio netko drugi, a ona je čak i provalila u željene kvadrate. Zadržala se tek par sati u njima. “Ne sjećam se baš svega. Izašla sam odmah van kad sam se malo ohladila. Ne znam zašto ga nisam dobila. Nisam bila podobna, valjda.”

No Sonja priznaje da joj je “njena firma” u osamdesetima pomogla da se vrlo skromno skući, a mali kredit koji je dobila “pojela” je galopirajuća inflacija države na umoru. Danas pak žali što kao drugi nije uzela ogromne kredite čija je rata na kraju dosegnula vrijednost nekoliko kutija jeftinih cigareta.

U trenutku kada kažemo da nam se čini da ublažava činjenice i da ne želi opisati realno stanje kaže nam: “Neću da ispadne da je danas bolje. Nije bolje! Nije točno da se nije smjelo ići u crkvu i sve što se danas govori o Jugoslaviji.”

Nudističke plaže u Hrvatskoj

Hvar, 1981. (screenshot: Stubenkino)

Dopuštene krađe

A kako već plaće nisu bile dostatne za život, radnici su se sami naplaćivali u naturi. “S obzirom da smo proizvodili kućne potrepštine, bilo je normalno da si uzmemo ono što nam treba. Znam čak da je direktor u nekim situacijama kada se pojačano uzimala roba govorio portirima da ne pregledavaju što radnici iznose iz kruga tvornice. Bila je to neka prešutna dozvola.” Sonja ne misli da je riječ o krađi, već o humanom postupanju i dogovoru uprave i radnika. Uostalom, riječ je o društvenom vlasništvu.

Bilo je dopušteno i koristiti druge resurse radne organizacije. Recimo, u dogovoru s rukovoditeljima mogao se dobiti kamion za prijevoz ogrijeva. “Pitala sam, nisam ništa sakrivala”, kaže odriješito.

Iako se u romantiziranim verzijama sedamdesete i osamdesete smatraju zlatnim godinama Jugoslavije, bilo je situacija, potvrđuje Sonja, kada je morala posuđivati novac za preživljavanje. “Jesam kasnije. U osamdesetima smo svi posuđivali pa vraćali pa sve ispočetka… teško se živjelo. Mi nismo baš oskudijevali samo zato jer sam imala brata u inozemstvu koji nam je mogao pomoći.”

Bio je to ujedno i recept za preživljavanje nestašica, poglavito kave koja je stizala poštom, zelena u zrnu i u količini od 750 grama – jer tako slana ne bi podlijegala carini.

Invalidska mirovina uz kovertu

Naša sugovornica je u mirovinu otišla nakon propasti Jugoslavije, no živo se sjeća kako je odlazak u mirovinu u Jugoslaviji izgledao. “Preko veze se mogla isposlovati jedino invalidska mirovina. Nađeš liječnika koji je u Komisiji. Znalo se tko je on, jer je bio jedini. S njim dogovoriš. Imao je cijenu. Morao si još samo priskrbiti liječničke nalaze na kojima piše da nemaš preostale radne sposobnosti. Platiš i odeš u mirovinu. Za obične mirovine si morao imati godine i odrađen staž.”

screenshot: TVMyCentury

Partijašica iz uvjerenja, a ne koristi

Sonja se u Komunističku partiju upisala iz uvjerenja i to još u srednjoj školi. Kaže, partijska knjižica joj nije bila potrebna za posao. “U teoriji to nije bilo ništa ružno, a ni u praksi partija nije bila toliko ružna kako se sada govori. Rukovoditelji u firmama su morali biti u Partiji. Naš direktor se morao upisati, a bio je baš protiv Partije. Niži šefovi i poslovođe nisu morali biti komunisti.” Od Partije nije dobila ništa, a kaže, nije ništa ni tražila “Zato ne sakrivam svoje članstvo, jer se nemam čega sramiti. Sjećam se da mi je u osamdesetima bilo smiješno kad bi netko u molbi za zapošljavanje pisao da je član KP. To nikada nije bilo presudno.”

No i komunisti su, kaže, slavili katolički Božić u radničkoj menzi. “Bili smo svi zajedno, i Srbi i Hrvati. Mi smo bili možda malo drugačiji, jer su nam uvijek Hrvati bili direktori, dok su u svim ostalim firmama u gradu bili direktori Srbi. Mi smo bili malo labaviji. Nismo nikada ni radili za Svisvete pa možda i nismo neko mjerilo.”

Je li joj danas bolje? “Nije. Ne želim reći da je život u Jugoslaviji gori od ovoga danas. Ne mogu to”, odgovara. Nakon kraće rasprave oko toga da kritika jednog režima ne znači pohvalu drugog ipak nam kaže da danas ima bolji standard. “Ali samo zato jer moram skrbiti samo o sebi”, odmah objašnjava i dodaje da se ružnih stvari ne želi sjećati. “Ja sam vam k’o Luka Modrić“, kaže nam uz smijeh.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Nema predaje

Umor, valunzi, smanjena spolna želja? Dr. Krnić kaže da ste možda ušli u andropauzu

‘Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke.’

Objavljeno

|

Kronični umor, poremećaj koncentracije i spavanja, smanjen spolni nagon, razdražljivost, valunzi… Ako ste ove simptome odmah povezali s menopauzom, niste baš puno pogriješili. Jer doista se radi o simptomima menopauze – no oni su prisutni i kod muškaraca.

I muškarci imaju “svoju menopauzu” koja se zove andropauza. Naime, i žene i muškarci oko pedesete godine prolaze kroz hormonalnu promjenu uslijed koje njihov organizam počne lučiti manje hormona što dovodi do raznih promjena u tijelu.


Sama riječ “andropauza” dolazi od grčkih riječi andras (muškarac) i pause (prestanak). Ova promjena naziva se i “muška menopauza”, “muški klimakterij”, “androkliza”, “smanjenje androgena u starijih muškaraca”, “sindrom starećeg muškarca”, “hipogonadizam kasnoga nastupa”, itd. i nipošto se ne treba brkati s krizom srednjih godina.

I dok je menopauza kod žena malo naglija pa su i simptomi izraženiji, andropauza kod muškaraca nastupa postupno pa često prođe “ispod radara”. Osim toga, s obzirom da andropauza dovodi i do određenih poteškoća na seksualnom planu, muškarci o tome nerado govore.

No andropauzu nipošto ne treba zanemarivati jer se radi o promjeni kroz koju prolaze svi muškarci. Zato smo porazgovarali s doktorom Mladenom Krnićem, endokrinologom iz KBC-a Split koji nam je pojasnio o kakvoj je promjeni riječ, kako je prepoznati i, u konačnici, kako kroz nju što bezbolnije proći.

Dr. Mladen Krnić (screenshot: Dedal/Youtube)

O menopauzi se govori, iako možda ne toliko koliko bi trebalo, no o andropauzi se ne govori uopće. Prolaze li baš svi muškarci kroz promjenu?

Svima se postupno smanjuje razina testosterona. Između 40. i 70. godine života, ukupni i slobodni testosteron u serumu smanjuju se približno 1.2% godišnje. Dvanaest posto muškaraca starijih od 50 i gotovo 50% muškaraca starijih od 80 godina imaju nisku razinu ukupnog testosterona. Ne doživljavaju, međutim, svi muškarci jednaki pad, a i vrlo različito reagiraju na, načelno, jednaki pad testosterona.

Može li se govoriti o nekoj određenoj dobi kad nastupa andropauza ili je to individualno?

Starenjem, mijenja se proizvodnja više hormona, što dovodi do disharmonije cijelog endokrinog sustava. Ove hormonske promjene imaju različite utjecaje na tjelesne funkcije, a točan nastup simptoma nije predvidiv. Tradicionalno se dob iznad 50. godine života označava kao vrijeme kad započinju promjene, ali to je zaista krajnje individualno, a i primjetne su promjene u kronobiologiji ljudi pa se starija dob sve više “pomiče”. Moraju biti prisutni i simptomi i razina testosterona ispod određene razine da bi se posegnulo za liječenjem.

Koji su najčešći simptomi andropauze?

Simptomi su mnogobrojni. Na prvom mjestu su naravno smanjenje libida (spolnog nagona) i potencije, smanjenje kvalitete orgazma, volumena ejakulata (sperme) ali i čitav niz nespecifičnih promjena kao što su kronični umor, lako umaranje, smanjena fizička snaga, smanjenje tjelesne dlakavosti, anemija, poremećaji koncentracije, pamćenja, spavanja, manjak inicijative, razdražljivost, depresivnost, promjene raspoloženja, ponekad i “fumade” (valunge) u blažem obliku. Ukratko, simptomi dosta slični onima u perimenopauznih žena.

Obraćaju li se muškarci liječniku zbog andropauze? Što kažu, što ih najviše muči?

Moglo bi se reći da raste svijest o ovom problemu, ali vrlo sporo. Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke (andrologijom se bave endokrinolozi i urolozi). Dobar dio muškaraca probleme koje osjećaju jednostavno prihvaća kao neumitni danak dobi, a često su ovi problemi potisnuti u drugi plan drugim, po život opasnijim bolestima (vlastitim ili partneričinim). Relativno je niska razina svijesti o deficitu testosterona i među liječnicima koji se ne bave usko ovom problematikom pa se zaboravlja da nije samo spolna funkcija ta koja je pogođena manjkom testosterona, već se, barem dijelom, i drugi problemi (anemija, osteoporoza, neuropsihološke tegobe…) javljaju kao posljedica manjka testosterona.

Mislite li da je smanjenje seksualne funkcije možda jedan od razloga zašto muškarci šute o svom klimakteriju?

Sigurno je da jest. O tome bi više mogli reći psiholozi koji se bave spolnim životom, ali jasno je da postoji nelagoda, zazor i sram kod velikog broja ljudi kad treba govoriti o spolnom životu. Puno ovisi i o partnerici (ili o partneru – ne treba zaboraviti da u andropauzu ulazi i homoseksualna populacija). Motivacija za postavljanjem dijagnoze i liječenjem vrlo često dolazi upravo s te strane. Partnerica nezainteresirana za spolni život često znači i da će pogođeni muškarac biti demotiviran da potraži pomoć.

Kod žena imamo menopauzu, kod muškaraca andropauzu, no postoji i nešto što se zove “andropauza kod žena”. O čemu je riječ?

Muški spolni hormoni su normalno prisutni i kod žena, kao, uostalom, i obratno – ženski hormoni u muškaraca. U znatno manjim koncentracijama, naravno. Ti hormoni su i kod žena (uz estrogene) odgovorni za spolni nagon, mišićnu snagu, krvnu sliku, lijep ten pa i osjećaj dobroga zdravlja. Starenjem, bolestima hipofize, ali i kirurškim uklanjanjem jajnika ili nadbubrežnih žlijezda gdje se ovi hormoni proizvode, dolazi do pada njihove koncentracije i izostanka spomenutih učinaka. Nadoknada ovih hormona kod žena još je predmet diskusije, iako su preparati DHEA(S) u Americi dostupni i bez recepta.

Kad se govori o muškim spolnim hormonima uvijek se spominje testosteron. No ima ih još, zar ne?

Regulacija proizvodnje muških spolnih hormona polazi od dijela mozga koji se zove hipotalamus. Tu se proizvodi hormon ili čimbenik koji regulira proizvodnju dvaju hormona u hipofizi. On se zove GnRH ili oslobađajući čimbenik gonadotropina. Gonadotropini su, naime, ova dva hormona iz hipofize – LH i FSH. LH (luteinizirajući hormon) u testisima pokreće oslobađanje jedne bjelančevine (akutni regulatorni protein steroida), a ova pak unosi kolesterol u stanice i započinje sintezu testosterona preko niza međuproizvoda. Testosteron se u ciljnim tkivima djelovanjem jednog enzima (5-alfa-reduktaze) pretvara u DHT (dihidro-testosteron) koji je, iako prisutan u 10 puta manjoj koncentraciji, odgovoran za većinu androgenih učinaka.

Tu su još i androstendion i DHEA koji se proizvode u nadbubrežnoj žlijezdi i koji imaju važnu ulogu u nastanku erektilne disfunkcije. Ne treba zaboraviti ni SHBG –protein koji na sebe veže spolne hormone i čija koncentracija značajno utječe na dostupnost slobodnih hormona organizmu.

Može li se andropauzu prolongirati? Ili barem ublažiti simptomi?

Može. Vrlo originalnim postupcima – vježbanjem, zdravim navikama i prehranom. Osobito je preporučljivo ne pušiti. Umjerena konzumacija alkohola, osobito crnog vina (a to znači do 2.5 dl dnevno) može biti korisna, ali sve više od toga je štetno. Kod prehrane, osim općih naputaka o mediteranskoj prehrani i kontroli težine, postoje i namirnice koje djeluju kao  prirodni anti-estrogeni (višak estrogena negativno djeluje na razinu slobodnog testosterona), a to su kupus, cvjetača, brokula, kelj, kineski kupus, prokulice. Unošenje dovoljno kolesterola iz kojega se testosteron stvara također je bitno, a naravno i minerala i vitamina (cink, selen, omega-3 masne kiseline, vitamin D, kalcij (riba, orašasti plodovi).

Nisu dobre preslatke i preslane namirnice, previše kofeina. Nije dobro, ni u ovom smislu, imati višak kilograma. Tu su i kseno-estrogeni iz plastične ambalaže, zagađenja, neorganski uzgojenog mesa i slično, pa je izbjegavanje ovih spojeva također preporučljivo. Nadalje, preporučljivo je smanjenje razine stresa što je više moguće. Hormoni stresa, naime, djeluju negativno na testosteron. S druge strane, fizička aktivnost pomaže tijelu da proizvodi  testosteron. Zato treba ostati aktivan što duže, a preporučuje se 30 minuta intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno. Na koncu, ali ne i najmanje važno, dovoljno sna ima nezaobilaznu ulogu u osiguravanju optimalne proizvodnje i ritma izlučivanja hormona. Testosteron se proizvodi najviše za vrijeme tzv. REM faze spavanja pa je važno osigurati dovoljno vremena za punih osam sati spavanja.

Postoji rana menopauza. Postoji li i rana andropauza?

Naravno. To je javljanje opisanih simptoma, praćenih niskim razinama androgena ranije nego što bi se očekivalo. Ovdje nema jasno definirane dobi jer nema ni jasne granice iza koje andropauza nastupa, ali je sasvim jasno da je pojava andropauze, u primjerice 40-godišnjaka preuranjena. Ponekad je i uzrok sasvim očigledan, kao odstranjenje testisa zbog tumora ili neke druge bolesti.

Postoje li hormonalni nadomjesci za muškarce kao što postoje oni za žene? U kojim slučajevima se oni preporučuju, a kad ih je bolje zaobići?

Ima više oblika nadoknade testosterona (gel, injekcije, tablete, a izvan Hrvatske i flasteri i preparati za primjenu preko sluznice usta). Dakako, postoje kriteriji, odnosno indikacije i kontraindikacije za primjenu testosterona. Kriteriji su razina testosterona i prisutnost simptoma (o potrebi i trenutku za primjenu kod stari(ji)h muškaraca se dosta raspravlja), a kontraindikacije su karcinom prostate, karcinom muške dojke, sklonost embolijama, popuštanje srca. Cilj je postići fiziološke (ne pretjerane) koncentracije testosterona bez nuspojava, kojih može biti.

Imaju li i muškarci određene hormonalne cikluse kao što žene imaju mjesečne cikluse? Radi li se i kod muškaraca o mjesečnim ciklusima ili možda tjednim, dnevnim… godišnjim? 

Postoje tzv. cirkadijani i cirkaanualni ritmovi izlučivanja. Već smo spomenuli da se testosteron najviše izlučuje za vrijeme REM faze spavanja, ali postoje i razlike tijekom godine. Testosteron se najviše izlučuje u jesen, iako nisu sve studije konzistentne po ovom pitanju. No valja napomenuti i da se ta ritmičnost postupno gubi starenjem.

Ako neki muškarac posumnja da je ušao u andropauzu, što mu je činiti? U kojem trenutku bi trebao posjetiti liječnika?

Ako se prepoznaje u opisanim simptomima, trebao bi se javiti svome liječniku i zatražiti provjeru hormonskog statusa. Ukoliko ima i simptome i niske razine testosterona – to je onda andropauza.

Jedan prijatelj kojemu je pedesetak godina kaže da je kod sebe primijetio da je smireniji, više se ne uzrujava kao prije, samo bi gledao serije i jeo. Spada li i to u opis andropauze? 

Moglo bi biti. Neka posjeti svog liječnika i zatraži provjeru hormona. Ipak, ako bude htio pričati o tome, upitajte ga i za spolni život. To će najbolje govoriti o tome.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP