Prati nas

Nema predaje

Selektivno pamćenje

Jugonostalgija: ‘Krali smo pomalo, korupcije i nepotizma je bilo, ali bilo nam je lijepo’

Gospođa Sonja je samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.

Objavljeno

|

Zašto je Jugoslavija bila bolja?
Lepa Brena, spot Jugoslavenka, 1989. (screenshot: Youtube)

Svako spominjanje pokojne Jugoslavije u iole kritičkom svjetlu na društvenim mrežama izazove pravi mali rat suprotstavljenih strana u kojem se iznosi malo činjenica, a puno osobnih dojmova. Takve su reakcije izazvali i prilozi koje smo objavili povodom nekadašnjeg „Dana Republike“ i zato smo odlučili pitati jednu našu čitateljicu kako se zaista živjelo i radilo u Jugoslaviji.

Na njen zahtjev nećemo joj objaviti identitet, već ćemo samo reći da je cijeli život provela u malom industrijskom gradu koji je u bivšoj državi imao nekoliko “organizacija udruženog rada” iz različitih grana industrije. Kazat ćemo i to da je gospođa Sonja samohrana majka koja je, usprkos svim teškoćama kroz koje je prošla, školski primjer jugonostalgičarke. Uostalom, ona to i ne krije. Iako od države nije dobila ni stan ni ljetovanje ni posao koji bi joj osigurao lagodan život, misli da je nekada sve bilo bolje.


Štoviše, otvoreno nam kaže da ne može ružno govoriti o Jugoslaviji, jer smatra da bi tako pohvalila aktualno stanje u Hrvatskoj. Iako, logički gledano, prvo ne implicira drugo. Sonja je, mogli bismo reći, i školski primjer ružičastog gledanja u prošlost koji je nerazdruživ od već spomenute jugonostalgije. Psiholozi to objašnjavaju time da je Jugoslavija koju je iskusila u vlastitoj mladosti bila najbolje iskustvo države koju je Sonja do tog trenutka imala. I takvom ju je memorirala. Efektu “ružičastog pogleda u vlastitu mladost” pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari, dok lijepe stvari i doživljaji imaju jači “okus” koji se vremenom dodatno nadograđuje i romantizira.

dinastija, alexis, joan collins, sapunica

Dinastija (screenshot: HTV)

Do posla, ipak, preko veze

Sonja, nakon završetka četverogodišnje srednje škole, godinu dana nije mogla pronaći posao. “1967. godine i nije baš bilo posla za sve. Bile su to godine kada su se ljudi pakirali za Njemačku. Zaposlila sam se u tvornici robe široke potrošnje u pogonu. Nisam platila posao, ali sam se zaposlila preko veze. Moj brat je imao prijatelja u toj tvornici.”

Sestra i brat naše sugovornice ipak su odlučili potražiti sreću u Europi. “Brat mi je od 1970. do danas u inozemstvu. Otišao je nakon što se tvornica u kojoj je radio rasformirala. Ljudi su ostajali bez posla i odlazili su van. Bila sam mlada i ne sjećam se pretjerano detalja. Otvorila se ta mogućnost. Nije se odlazilo zbog avanture na rad u Njemačku ili u Skandinaviju. Zapravo, nikada nije bilo lako naći dobar posao u Jugoslaviji, nekada više, nekada manje. Sestra se kasnije vratila.”

Sonja je ubrzo, sukladno svojoj naobrazbi, iz pogona premještena u ured u kojem je dočekala mirovinu. “Nisu to bile baš super plaće, ali do sredine osamdesetih bile su redovite. Uoči rata smo plaću kao dobivali u dva obroka”, priča naša sugovornica o vremenima uoči rada kada je jugoslavenska ekonomija potpuno krahirala i kada je bila sretna ako bi dobila i pola plaće mjesečno.

Zagreb, 1972.

Direktore je birao Komitet

Ipak, s vidljivom nostalgijom priča o svom ranijem radnom vijeku. Na pitanje je li i kasnije u Jugoslaviji bila potrebna veza za pronaći posao odgovara: “Nije to bila veza u današnjem smislu. Normalno da se netko poznati trebao založiti za tebe. Recimo, ako smo u firmi primali 20 radnika, a dobili smo 200 molbi. Ipak smo vodili da se zadovoljavaju uvjeti iz oglasa, jer je onaj tko nije bio primljen imao je pravo uvida u materijale sa sjednice Komisije za radne odnose. I ja sam zaposlila brojne ljude koje nisam ni pošteno poznavala, ali nisam nikada uzela naknadu za to. Uvijek je bilo preko veze, ali nije bilo kao danas. Direktor bi isto napisao dva tri imena i rekao bi da ih zaposlimo.”

Na pitanje smatra li da je takav način zapošljavanja u društvenoj firmi prihvatljiv, odgovara da ne misli da je to tada bilo ružno. “Ne bih više razgovarala o toj temi”, kaže nam uz smijeh. “Danas se ljudi zapošljavaju na puno gori način. Nisu to bila rukovodeća mjesta, to su bila radna mjesta u pogonima ili na održavanju.”

No što je bilo s rukovodećim mjestima? Jesu li se ona popunjavala javnim natječajem ili odabirom iz postojeće radničke baze? “Rukovoditelji su se birali negdje drugdje. Ne znam jesu li to bili najbolji od najboljih. Direktore je valjda postavljao Komitet. Sigurno ih nije birala Komisija za radne odnose.”

Milka Planinc biografija

Jospi Broz Tito i Milka Planinc (foto: RTVSLO)

Moglo se i spavati na poslu

Nekad se, priznaje, nije radilo tako puno kao danas. “Postojala je norma i morala se ispuniti, a po tome se obračunavala plaća. Ali bilo je i radnih mjesta na kojima se nije moralo raditi. Ti koji nisu bili na normi, mogli su ljenčariti. Zapravo, radile su uvijek žene, bilo da je riječ o pogonu ili uredu, a muškarci već kako gdje. Zapravo, sve ovisi od tvornice do tvornice”, objašnjava nam uz napomenu da je ženama koje su radile u tekstilnoj industriji bilo kudikamo teže, a bile su mizerno plaćene.

Podsjetimo, strane agencije su 1985. godine izvijestile da Jugoslavija u javnom sektoru ima zaposlenih 6 milijuna ljudi, no više od četvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima. 700.000 radnika dnevno bilo je na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Zato je radnik na poslu proveo prosječnih 3 sata i 30 minuta dnevno.

Sonja nam potvrđuje da se išlo liječniku po bolovanje bez bolesti. “Uvijek kada se gradila kuća ili kada je bila sezona poljoprivrednih radova. Starije kolegice su me uputile u to. Pokušala sam ishoditi bolovanje pa sam završila na mučnim pretragama. Nikada mi to više nije palo na pamet. Poslije kada mi je i bilo potrebno bolovanje, nisam ga tražila.”

foto: MojeVrijeme.hr

Ljetovanje ipak nije bilo za svakoga

Kada govorimo o uvriježenom mišljenju da je svaka radna organizacija imala ljetovalište i da su svi radnici mogli na more, Sonja nam priznaje da je ona svega jednom u životu bila na ljetovanju i to prije no što je postala majka. Nakon toga, više ga si nije mogla priuštiti. A ni tvornica u kojem je radila nije imala ljetovalište za radnike, kao ni ostale tvornice iz njenog grada. “Dok sam bila sama, mogla sam svake godine ići na more da sam htjela. Kasnije je bilo nemoguće. Pred sam rat je bilo grozno.”

Putovala po Jugoslaviji nije i danas joj je zbog toga žao. “Nisam voljela putovanja, ali s firmom sam mogla ići u Beograd. Željela sam vidjeti Sarajevo, ali nisam. Nakon rata sam izgubila tu želju.”

Stanovi za sve? Ne baš!

Do stana su, potvrđuje nam Sonja, mogli doći drugi, ali ne i ona koja je bila samohrana majka i podstanarka. No začudo, čak i na to ne gleda kao na učinjenu joj nepravdu. “Bila je ta bodovna lista po članovima obitelji, stručnoj spremi, svemu… Dobivali su ih radnici, ali rukovoditelji su imali prednost.” Prisjetila se i jedne epizode kada je očekivala da je na vrhu bodovne liste, no bila je u zabludi. Stan je dobio netko drugi, a ona je čak i provalila u željene kvadrate. Zadržala se tek par sati u njima. “Ne sjećam se baš svega. Izašla sam odmah van kad sam se malo ohladila. Ne znam zašto ga nisam dobila. Nisam bila podobna, valjda.”

No Sonja priznaje da joj je “njena firma” u osamdesetima pomogla da se vrlo skromno skući, a mali kredit koji je dobila “pojela” je galopirajuća inflacija države na umoru. Danas pak žali što kao drugi nije uzela ogromne kredite čija je rata na kraju dosegnula vrijednost nekoliko kutija jeftinih cigareta.

U trenutku kada kažemo da nam se čini da ublažava činjenice i da ne želi opisati realno stanje kaže nam: “Neću da ispadne da je danas bolje. Nije bolje! Nije točno da se nije smjelo ići u crkvu i sve što se danas govori o Jugoslaviji.”

Nudističke plaže u Hrvatskoj

Hvar, 1981. (screenshot: Stubenkino)

Dopuštene krađe

A kako već plaće nisu bile dostatne za život, radnici su se sami naplaćivali u naturi. “S obzirom da smo proizvodili kućne potrepštine, bilo je normalno da si uzmemo ono što nam treba. Znam čak da je direktor u nekim situacijama kada se pojačano uzimala roba govorio portirima da ne pregledavaju što radnici iznose iz kruga tvornice. Bila je to neka prešutna dozvola.” Sonja ne misli da je riječ o krađi, već o humanom postupanju i dogovoru uprave i radnika. Uostalom, riječ je o društvenom vlasništvu.

Bilo je dopušteno i koristiti druge resurse radne organizacije. Recimo, u dogovoru s rukovoditeljima mogao se dobiti kamion za prijevoz ogrijeva. “Pitala sam, nisam ništa sakrivala”, kaže odriješito.

Iako se u romantiziranim verzijama sedamdesete i osamdesete smatraju zlatnim godinama Jugoslavije, bilo je situacija, potvrđuje Sonja, kada je morala posuđivati novac za preživljavanje. “Jesam kasnije. U osamdesetima smo svi posuđivali pa vraćali pa sve ispočetka… teško se živjelo. Mi nismo baš oskudijevali samo zato jer sam imala brata u inozemstvu koji nam je mogao pomoći.”

Bio je to ujedno i recept za preživljavanje nestašica, poglavito kave koja je stizala poštom, zelena u zrnu i u količini od 750 grama – jer tako slana ne bi podlijegala carini.

Invalidska mirovina uz kovertu

Naša sugovornica je u mirovinu otišla nakon propasti Jugoslavije, no živo se sjeća kako je odlazak u mirovinu u Jugoslaviji izgledao. “Preko veze se mogla isposlovati jedino invalidska mirovina. Nađeš liječnika koji je u Komisiji. Znalo se tko je on, jer je bio jedini. S njim dogovoriš. Imao je cijenu. Morao si još samo priskrbiti liječničke nalaze na kojima piše da nemaš preostale radne sposobnosti. Platiš i odeš u mirovinu. Za obične mirovine si morao imati godine i odrađen staž.”

screenshot: TVMyCentury

Partijašica iz uvjerenja, a ne koristi

Sonja se u Komunističku partiju upisala iz uvjerenja i to još u srednjoj školi. Kaže, partijska knjižica joj nije bila potrebna za posao. “U teoriji to nije bilo ništa ružno, a ni u praksi partija nije bila toliko ružna kako se sada govori. Rukovoditelji u firmama su morali biti u Partiji. Naš direktor se morao upisati, a bio je baš protiv Partije. Niži šefovi i poslovođe nisu morali biti komunisti.” Od Partije nije dobila ništa, a kaže, nije ništa ni tražila “Zato ne sakrivam svoje članstvo, jer se nemam čega sramiti. Sjećam se da mi je u osamdesetima bilo smiješno kad bi netko u molbi za zapošljavanje pisao da je član KP. To nikada nije bilo presudno.”

No i komunisti su, kaže, slavili katolički Božić u radničkoj menzi. “Bili smo svi zajedno, i Srbi i Hrvati. Mi smo bili možda malo drugačiji, jer su nam uvijek Hrvati bili direktori, dok su u svim ostalim firmama u gradu bili direktori Srbi. Mi smo bili malo labaviji. Nismo nikada ni radili za Svisvete pa možda i nismo neko mjerilo.”

Je li joj danas bolje? “Nije. Ne želim reći da je život u Jugoslaviji gori od ovoga danas. Ne mogu to”, odgovara. Nakon kraće rasprave oko toga da kritika jednog režima ne znači pohvalu drugog ipak nam kaže da danas ima bolji standard. “Ali samo zato jer moram skrbiti samo o sebi”, odmah objašnjava i dodaje da se ružnih stvari ne želi sjećati. “Ja sam vam k’o Luka Modrić“, kaže nam uz smijeh.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

A zašto, zapravo, umirovljenike ne pustimo da rade, ako to žele?

Bilo bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade i da uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i onima koji žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Objavljeno

|

Svaki put kada se netko zauzme da se umirovljenicima, umjesto sadašnja 4 radna sata, omogući rad na puno radno vrijeme uz zadržavanje mirovine, pokrene se lavina negativnih komentara.

U raspravu se podmeće i niz lažnih argumenata, poput: “Trebalo bi se boriti za veće mirovine, a ne za rad u mirovini.” Kao da jedno isključuje drugo pa se po toj izvitoperenoj logici borba za pravo na rad tumači kao borba protiv mirovina dostatnih za život. U nastavku smo se pozabavili najčešćim zabludama kada se govori o ovoj temi.


“Stari će oteti posao mladima”

Iako je tržište rada već gotovo godinu dana (na pola radnog vremena) otvoreno umirovljenicima, pokazalo se da su se na njega vratili tek malobrojni. Naime, zadnjeg dana 2018. godine radilo je 5.138 umirovljenika, dok ih je 21. rujna bilo 13.829. Iz toga možemo zaključiti da je mirovinska reforma zaslužna za svega 8.891 umirovljenika na rad u okvirima zakonski dopuštenoga.

Ilustracije radi kažimo da je krajem rujna Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćivao 1.240.266 mirovina pa ispada da je mirovinska reforma na rad potaknula svega 0.7% primatelja hrvatskih mirovina. S obzirom na iznesene brojke i činjenicu da hrvatski poslodavci ističu koliko im je teško otvorena radna mjesta popuniti kvalitetnim radnicima, priča o umirovljenicima koji ugrožavaju potencijalne mlade radnike jednostavno je – šuplja.

“Starima treba zabraniti rad, jer nam se mladi iseljavaju”

Još jedna zabluda. Istraživanje koje je provedeno na novim iseljenicima u Njemačku pokazali su da novac i posao nisu priroritet. “Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija svakako su među glavnim razlozima za iseljavanje”, kazao je dr. Tado Jurić koji je ispitao 1.200 iseljenika. Čak 55% ispitanika je imalo posao prije iseljavanja.

“Stari su potrošeni”

“Stari nemaju ništa za ponuditi i trebaju se maknuti da mladi imaju mjesta.” Ovo je samo jedan od mora sličnih komentara koji otvoreno diskriminiraju prema dobi. Kada stariji diskriminiraju starije, onda to nazivamo internaliziranim ageizmom. Osim toga, tvrdilo se da su stariji ljudi bolesni i iscrpljeni radnim vijekom te da se ne mogu nositi s fizičkim zahtjevima novih poslova.

Za očekivati je da takve komentare, iz vlastite vizure, daju ljudi koji su zaista teško fizički radili i koji objektivno ne mogu više raditi. No postoje i drugačiji umirovljenici kao što je i ponuda poslova puno šira od teškog manualnog rada. U mirovini su i brojni intelektualni radnici, profesori, znanstvenici, umjetnici, arhitekti, liječnici, novinari i inženjeri čije iskustvo je nezamjenjivo i koji svojim radom mogu i dalje pridonositi društvu. Jednostavno, bilo bi ih se glupo odreći.

Upravo njih pronalazimo u podacima da je 2018. godine najviše zaposlenih umirovljenika bilo u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima. Najmanje je umirovljenika radilo u građevinarstvu i turizmu. U 2019. godini zamjetan je porast oglasa kojim se traže zaštitari i čuvari, što je idealna niša za umirovljene policajce i vojnike.

foto: Pixabay

“Stari će zatrpati državne službe”

Neće. Postoje propisi prema kojima se umirovljuju osobe u državnim i javnim službama. S druge strane postoji privatni sektor koji nije podložan tim propisima. Sjetite se slučaja uglednog neurokirurga Josipa Paladina kojega se javna ustanova odrekla zbog njegove dobi za umirovljenje. U isto vrijeme, privatne bolnice i klinike otimale su se za njegove stručne ruke. Zašto bi itko morao birati između punog radnog vremena i mirovine koju je zaradio?

“U normalnim državama umirovljenici idu na krstarenja”

Zapravo, u normalnim državama umirovljenici velikim dijelom rade da bi išli na krstarenja. Osim ako nisu radili u izdašno plaćenim branšama pa sada imaju zavidnu štednju i skupo plaćena mirovinska osiguranja.

Prema podacima njemačkog Ministarstva rada 2016. godine u Njemačkoj je radilo čak 943.000 umirovljenika. Taj je broj od tada samo rastao pa njemački mediji javljaju da u toj zemlji više od 3 milijuna umirovljenika obavlja povremene takozvane mini-poslove na kojima mogu mjesečno zaraditi do 450 eura bez oporezivanja.

Nizozemski think tank Netspar u svojem istraživanju “Rad poslije umirovljenja” iz 2016. godine navodi da različiti narodi različito poimaju rad u mirovini. Istraživanje je obuhvatilo 16 zemalja, a među njima, nažalost, nije Hrvatska. “Dok je rad u mirovini nešto neuobičajeno u Španjolskoj (3%), Sloveniji (3%), Poljskoj (5%) i Francuskoj (5%), relativno je čest među umirovljenicima Estonije (22%), Švedske (21%), Švicarske (20%) i Danske (14%)”, navodi Netspar.

I Sjedinjene Države bilježe sve više onih koji žele raditi nakon 70. rođendana. Prema službenim podacima, njihov se broj u posljednjih 20 godina podigao s manje od 10% na gotovo 15%.

foto: PAnnie Gray/Unsplash

“Ne želim umrijeti na poslu”

Često govorimo kako su gimnasticiranje, boravak u prirodi, čitanje i rješavanje križaljki ključni za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja u starosti. No jednako je dobar i rad u poticajnoj okolini. Često tako čujemo od ljudi koji su umirovljeni kako se osjećaju isključenima iz društva i nepotrebnima, zatvaraju se u kuću i stare suprotno od onoga što bismo nazvali aktivnim starenjem.

Čak i neki povremeni posao vraća im smisao, održava društvene kontakte i blagotvorno djeluje na zdravlje. Istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu Oregon pokazalo je da rad nakon 65. rođendana može produžiti život za više od desetljeća, dok samo jedna godina rada nakon 65. rođendana može smanjiti rizik od smrtnosti za čak 11%.

Znate li da ni među umirovljenicima nema pravice?

Hrvatski ratni vojni invalid koji je invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvario prema posebnom zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja od 1.1. 2019. godine, može raditi uz invalidsku mirovinu na puno radno vrijeme uz smanjenje mirovine (mirovinski faktor 0,6667, odnosno smanjenje mirovine za oko 1/3). Uz to, umirovljeni vojni i policijski službenici mogu birati puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena s punom mirovinom.

S druge strane, korisnicima obiteljske mirovine, a zapravo socijalno ugroženim ženama, nije dana nikakva mogućnost zaposlenja bez obustave isplate mirovine. Protiv ovih nepravdi se zahtjevom za ocjenom ustavnosti pobunio i Sindikat umirovljenika Hrvatske.

Glasni su oni koji ne žele raditi, iako ih nitko na to ne tjera

Uz sve navedeno, jasno je da protivnici rada u mirovini nemaju argument te da svoje neutemeljene stavove pokušavaju nametnuti neistomišljenicima. A zapravo, bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade. Pri čemu bi trebalo težiti tomu da rade zato što žele, a ne zato što moraju. I da tako uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i one koji opravdano žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP