Prati nas

Nema predaje

Intervju

Jasna A. Petrović: Za reviziju sam svih povlaštenih mirovina, nacionalna naknada za starije će se uvesti

Što predsjednica SUH-a misli o novom ministru mirovinskog sustava i zašto zastupa uvođenje takozvane nacionalne mirovine? Što je važnije; obiteljska mirovina ili nasljeđivanje dijela mirovine pokojnog partnera?

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Nezaustavljiva snaga umirovljeničke scene Jasna A. Petrović već godinama glasno i jasno zastupa interese umirovljenika i starijih građana u pregovorima i sukobima sa svim vladajućim garniturama. I to bez stranačko-političkog angažmana, jer ona je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), nevladine udruge koja djeluje kroz sindikalne načine borbe.

Prije manje od tjedan dana o gorućim umirovljeničkim problemima izvijestila je i novog ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića. No to je tek formalni povod ovom razgovoru o svemu onome što se posljednjih mjeseci spominjalo u kontekstu mirovina i starenja u Hrvatskoj.


Krenimo od najaktualnijeg. U svakodnevnim razgovorima svi traže više socijalne države, no kad se progovori o nacionalnoj mirovini, većina umirovljenika zalaže se za model prema kojem svatko dobiva samo ono što je zaradio. Kako to?

Kad nešto ima pogrešan naziv, stvara zabunu među ljudima. Zamolili smo ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića da u javnim nastupima kaže da je riječ o nacionalnoj naknadi za starije osobe. Dakle, riječ je o mjeri protiv siromaštva starijih osoba koja će se isplaćivati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog sustava.

Drugi glavni problem je iznos te nacionalne naknade. Procijenjena je na 1.000 kuna. Kad znate da je 1.019 kuna najniža mirovina za 15 godina rada, to sve ispada nerealno. Već i sad minimalna zajamčena socijalna naknada za starije od 65 godina iznosi 920 kuna.

Znači, treba tražiti veće mirovine, a ne sprječavati uvođenje te socijalne naknade?

Sve je to previše sabijeno jedno uz drugo, ali da, problem je u preniskim mirovina, a ne u jednoj dobroj mjeri. To govori koliko su stari zanemareni i podcijenjeni. Kad imate prosječnu mirovinu od 2.445 kuna, a linija siromaštva je 2.496 kuna, postavlja se pitanje kako je moguće da postoje tako niske mirovine utemeljene na radu.

Može li takva nacionalna mirovina ili naknada stimulirati nerad? Neki ekonomski stručnjaci kažu da se boje toga.

Nikako! To je neoliberalni pristup poznate ergele znanstvenika koji su uvijek na strani banaka i bogatih. Kao što se prije govorilo da će se proširenjem prava rada umirovljenika spriječiti mlade da rade ili ih otjerati iz zemlje, tako se i sada pogrešno govori o nacionalnoj naknadi. Riječ je o mjeri protiv siromaštva koju imaju gotovo sve države EU, samo u različitim formatima.

Međunarodna organizacija rada propisuje uvođenje te mjere, a Europska komisija, pa čak i Svjetska banka, ponavljaju nam da trebamo uvesti takvu naknadu. Razlog je taj da je samo 64 % građana starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama. U Sloveniji je to 96 %, a u Austriji 99 %. Ili smo civilizirana socijalna država ili nismo.

Ako do takozvane nacionalne mirovine dođe, valja još jednom naglasiti da neće biti isplaćivane iz mirovinskog sustava.

Do tih nacionalnih naknada će svakako doći. Progurali smo to u Strategiju za socijalnu skrb starijih osoba 2016. godine. Isplaćivat će se od 2021. godine neovisno od toga tko će biti na vlasti. Ljudi ne smiju biti gladni u ovoj zemlji. Istina je i da bi trebali imati i duplo veće mirovine.

I o braniteljskim mirovinama se puno raspravlja pa ih mnogi navode kao primjer socijalne nepravde. Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, u zadnje vrijeme glasno traži razdvajanje na ono zarađeno radom i ostatak koji bi se braniteljima isplaćivao iz proračuna.

Naš stav o takozvanim povlaštenim mirovinama je godinama jasan. Od početka tražimo razdvajanje i transparentnost. Mrsić je kao ministar rada i mirovinskog sustava prihvatio dugogodišnje prijedloge umirovljeničkih udruga o odvajanju posebnih i radom stečenih mirovina. Ali je htio biti… i kriv i nevin.

Nije se usudio to provesti na razinu pojedinca što bi rezultiralo revizijom svih povlaštenih mirovina. Rezultat toga jest taj da danas samo znamo da se na mirovine po posebnim propisima troši šest milijardi kuna godišnje. No njegov sadašnji prijedlog je posve opravdan. Zbrka u mirovinskom sustavu mora se riješiti do individualne razine. Vjerujemo da bi novi ministar to mogao započeti. Nije u tom prijedlogu vidio nikakve poteškoće.

Ali HZMO tvrdi, s obzirom na to da isplata mirovina nije moguća bez ubacivanja novca iz proračuna, da je to obmanjivanje javnosti te da braniteljske mirovine ne ugrožavaju radničke mirovine.

Zanimljivo je kako je mirovinska institucija bez političkih ingerencija dobila zadatak biti zaštitnica branitelja pa i pripadnika HVO-a. S obzirom na to da sam članica Upravnog vijeća HZMO-a, problematizirat ću i to. HZMO bi trebao shvatiti da su oni izvor krivih podataka da se radničke mirovine ne pokrivaju uplatama u mirovinski sustav. Pokrivaju se.

Kada od potrebne 41 milijarde kuna odbijete šest milijardi kuna za mirovine po posebnim propisima i devet milijardi kuna tranzicijskog troška, ostane vam 26 milijardi kuna. A iz doprinosa se prikupi 27 milijardi. Dakle, dovoljno je. Zagovaratelji katastrofičnih prikaza mirovinskog sustava su ljudi iz HZMO-a, bankari i znanstvenici bliski bankama.

U komentarima pod ovim razgovorom sigurno će se naći i oni koji ne žele “kopanje” po braniteljskim mirovinama. Obično tada tvrde da u partizanske mirovine nitko ne želi dirati. Zagovarate li i reviziju partizanskih mirovina koje se uvijek stavljaju nasuprot braniteljskih, kao da se radi o dvije neprijateljske vojske?

Zagovaramo reviziju svih mirovina po posebnim propisima. I partizanskih i ustaških i braniteljskih… Ona je nužna. Nama se putem naše Facebook stranice “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” javljaju brojni branitelji i njihove supruge koji otvoreno kažu da imaju najnižu moguću braniteljsku mirovinu, dok brojni ljudi koji nisu nikada ni bili na frontu hodaju zdravi s visokim braniteljskim mirovinama.

Je li u pravu Tuđman koji je rekao da je Hrvatsku obranilo 250.000 branitelja ili je u pravu ministar branitelja Tomo Medved koji tvrdi da ih je bilo 550.000, a moguće će ih biti i 600.000? To treba razjasniti kako bi prestalo biti izvor kontinuiranog nezadovoljstva velikog dijela građana, među njima i brojnih branitelja.

Godinama slušamo da su partizanske mirovine podložne nasljeđivanju s koljena na koljeno, no nitko tko iznosi te teze ne barata konkretnim primjerima i imenima. A zapravo je riječ o sve manjem broju mirovina koje primaju udovice. I sami kvartalno objavljujemo analize na tu temu, ali uzalud. Taj mit, usprkos svim dokazima, nikako da umre.

Navodno je svojevremeno postojalo jedno invalidno dijete koje je primalo partizansku mirovinu pokojnog oca. Ali invalidno dijete bi i po općem zakonu imalo pravo dobiti mirovinu oca. Taj primjer je izuzetak.

Osim toga, borci NOR-a su se imali pravo oženiti mlađim ženama. Zar netko branitelju od 70 godina može zabraniti da oženi ženu od 40 godina i da dobije dijete? Treba jednostavno prestati fantazirati i prestati proizvoditi te priče.

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Za saborske zastupnike više nema povlaštenih mirovina?

Evo, Silvano Hrelja vrlo pompozno kaže da nema. Ali ima. Oni mogu ranije ići u mirovinu. Želimo revidirati i na taj način beneficirane mirovine.

Nasljeđivanje dijela mirovine umrlog partnera čini se dalekim snom. Hoće li sadašnje generacije mlađih umirovljenika to doživjeti?

Duboko vjerujem da hoće. To je trend u velikom dijelu članica EU. Kod nas se trenutno može naslijediti 70 % partnerove mirovine, ali uz gubitak vlastite. Mislimo da vlastitu mirovinu treba ostaviti, a ovisno o imovinskom statusu treba omogućiti nasljeđivanje 20-50 % mirovine preminulog partnera ili partnerice.

Sada ima tvrdnji da su važnije obiteljske mirovine. To je kao da raspravljamo je li važnije mlijeko ili kruh, voda ili meso. Svi trebaju i jedno i drugo.

Neki dan ste, zajedno s predsjednicom Matice umirovljenika Hrvatske Višnjom Fortunom, bili na dugom sastanku s novim ministrom mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem. Usporedite li komunikaciju s bivšim ministrom Pavićem, jeste li optimistični?

Vrlo sam optimistična. Čim je postao ministar, nazvao je kolegicu i mene, dogovorili smo sastanak. 12. rujna smo mu donijele listu prioriteta i razgovarali smo što se može i kada napraviti. Pavić je ignorirao sve socijalne partnere i umirovljenike. Ako ne čujete, ne možete ni razumjeti. S ovim ministrom sam imala iskustva u HZMO-u. Zato što je mlad, ambiciozan je i pokušava napraviti više od nekoga kome je to politički zadatak. Mislim da ima dobru volju i entuzijazam. Iznenadio me tvrdnjom da ako ne bude nacionalne naknade za starije osobe, on neće biti ministar. To mi je razlog za optimizam.

Što ste dogovorili?

Inzistirali smo da on izravno razgovara s ministrom zdravstva i ministrom financija u vezi dvije stvari. Prva je problem besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zbog cenzusa koji nije mijenjan 15 godina, par tisuća umirovljenika izgubi to pravo kod svakog usklađivanja mirovina. Predlažemo da taj cenzus bude na liniji siromaštva koja se utvrđuje godišnje. Sada iznosi 2.496 kuna za samce. Tako bi se brojni siromašni umirovljenici vratili u državno subvencionirani sustav dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je naš uvjet za daljnje razgovore.

Također smo tražili promjene za umirovljenike koji još uvijek plaćaju krizni dodatni zdravstveni doprinos na mirovine uveden prije deset godina. Ili da im se taj doprinos uvede kao doprinos na razliku iznad prosječne plaće, ili da se ukine svima. Zašto se to ukinulo samo braniteljima, a ne i drugim građanima?

Ministru je pao vrući krumpiru krilo jer, čini se, da izlazimo na referendum. O radu do 67. godine puno smo čuli. Neki kažu da bi se isplatilo raditi i te dvije godine duže kada bi mirovine bile dostatne za dostojanstven život. SUH i dalje podupire raspisivanje referenduma?

Naravno! Pomagali smo organizacijski i na sve druge načine. Postigli smo da više od 60 % potpisa čine potpisi starijih osoba. To je referendum solidarnosti. Imamo kontraprijedlog i ne znamo zašto se nije primijenio. Ako se željelo povećati prosječan staž, trebalo je samo uvesti da je za mirovinu uvjet 20 godina staža, umjesto sadašnjih 15. Pogotovo kada se uvede nacionalna naknada za starost kada će ta kategorija biti donekle zaštićena.

Mislimo da se referendum mora održati i da će proći. Vjerujemo da je toga svjestan i novi ministar. Kao što vidite, svugdje naglašava da će nacionalna naknada za starost biti za one starije od 65 godina.

Ipak, čini se da stare i siromašne društvo želi pospremiti daleko od oka. Dosta ste glasni oko pokušaja gušenja jednodnevnog turizma na Jadranu. Što biste poručili gradonačelnicima i načelnicima koji razmišljaju o zabrani ulaska autobusa s jednodnevnim turistima u priobalna mjesta?

Ne samo njima, već i premijeru i ministru turizma. Te prizemne diskriminacije su na granici ludila. Na Općinskom vijeću Malinske-Dubašnice rekli su da im je “dosta tih starih prdonja i baba koje dolaze samo prljati more i jesti sendviče.” Pokušali su na sve načine uvesti da ti stari ljudi poginu hodajući do plaže po najvećoj vrućini, ostavljeni kilometrima izvan mjesta. Oni sada žele samo elitni turizam. Pokondirene tikve! Zbog toga im se i smanjio priljev turista ove godine.

I za kraj, najistaknutiji politički predstavnik umirovljenika Silvano Hrelja (HSU) istaknuo je ambiciju ulaska u izvršnu vlast. Vidite li ga kao ministra mirovinskog sustava? Zapravo, vidite li ga kao dobrog ministra?

Uopće ga ne vidimo kao ministra. On je vješt trgovac. I sam naglašava da je na nagovor istarske podružnice SUH-a bio predložen na listu i da je SUH odradio cijelu kampanju. Ali prvo što je napravio jest da je otpustio sve te ljude, jer je počeo trgovati s raznim političkim opcijama. Neću ga optužiti da je korumpiran, jer nemam za to konkretnih dokaza. Ne bih htjela da se to tako shvati. Ali on je promijenio već sette bandiere.

Ne može biti dobar ministar jer nema senzibilitet za siromašne, odbija sve prijedloge umirovljeničkih udruga, čak je bio protiv podizanja najniže mirovine za samo 3,13 %. Poručivao je da to nije zarađeno. Osim toga, vrlo je blizak bankama i sklon obveznim mirovinskim fondovima. I to u trenutku kada je i maloj bebi jasno da je riječ o velikoj financijskoj prijevari, kada od nje odustaju Poljska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, a Slovenija i Češka nisu ni uvele drugi mirovinski stup.

Jasno je da u ovom trenutku inozemne banke i obvezni mirovinski fondovi rade pritisak da se krene u privatizaciju javnog sektora, privatizaciju vode i struje, a on ih i dalje podržava. Ne shvaća da je to razlog niskim mirovinama, sadašnjim i budućim. Nadam se da mu se ta ambicija neće ostvariti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

Situaciju s koronavirusom sve teže podnosim. Kome se mogu obratiti za pomoć?

Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale su smetnje anksioznosti i depresije. Pokrenute su i posebne web stranice te otvorene telefonske linije za psihološku pomoć.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Hrvati nemaju običaj odlaziti na razgovor psihologu, iako je u nekim zemljama to posve uobičajeno i briga za psihičko zdravlje izjednačena je s onom za fizičko. No problemi s mentalnim zdravljem kod nas su još uvijek svojevrsni tabu, a oni koji osjećaju neke psihičke poteškoće, rijetko se odlučuju potražiti stručnu pomoć.

Međutim, to se će se morati promijeniti s obzirom da je pandemija koronavirusa, koja je obilježila skoro čitavu ovu godinu – i još joj se ne nazire kraja – ostavila itekakvog traga na psihičko stanje nacije. Što napraviti za svoje psihičko zdravlje, kome se obratiti za pomoć i kako sve ovo preživjeti, pitali smo psihologinju Lanu Gjurić, članicu Zagrebačkog psihološkog društva.


“Ovdje se radi o kriznoj situaciji koja nije završila, koja traje, dok je rat koji smo prošli bio trauma koja je završila. Kad smo u nekakvoj kriznoj ili traumatskoj situaciji onda aktiviramo resurse za nošenje s tim izazovima. Lockdown je trajao određeno vrijeme, svi smo se stisnuli i rekli ‘ajmo sad to preživjeti’, no onda se ta situacija nastavila”, kaže Gjurić.

Naš organizam može podnijeti određenu količinu stresa, no ova krizna traje već dugo, više od osam mjeseci, nastavlja Gjurić, zbog čega se naši kapaciteti za nošenje s ovom situacijom lagano troše.

Lana Gjurić (foto: privatni album)

“Ono što je činjenica je da je situacija nepredvidljiva i neizvjesna i ne znamo kolilko će još trajati. Neke dane se čini da je malo bolje pa je opet malo lošije. Predviđa se da bi moglo biti i gore. Radi se o teškim vremenima koja usto traju i mnogo duže nego mi to možemo izdržati. Ne znamo se na to prilagoditi, a ne znamo ni na što bismo se trebali prilagoditi jer se stvari stalno mijenjaju. Svaki čas neka nova mjera, ne znamo hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li se opet zatvoriti, hoće li se sve normalno nastaviti… Sve je nepredvidljivo i teško se prilagoditi na nešto. Jer svaki dan je nešto drugo”, kaže Gjurić.

Ljudi zato doista sve češće traže psihološku pomoć i žale se na čitav niz problema.

“Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale definitivno su smetnje anksioznosti i depresije. Uzrok anksioznosti je ili strah od zaraze ili nepredvidljivost čitave situacije, teško se nositi s time što će biti. A upravo takve situacije potiču anksioznost i tjeskobu. I onda još neke opsesivno kompulzivne smetnje pa ako netko već ima tendencij prema tome, sada je to još možda i pojačano. Možemo se šaliti pa reći da svi OCD-ovci sad kažu: ‘To je sad moje vrijeme, sad se svi ponašaju kao ja i opsesivno peru ruke i štite se”, kaže psihologinja Gjurić.

Kontakt s drugima nam je potreban

Sve su češći i poremećaji depresije koje dodatno pogoršavaju stalna upozorenja da se moramo distancirati od drugih.

“Kontakt s drugima je nešto što nam stvarno treba. Sve to dovodi do depresivnih simptoma, povlačenja u sebe i toga da nam nedostaju drugi ljudi. Pa ne možemo se niti zagrliti! Nedostaje ljudima zagrljaj i rukovanje na početku i kraju susreta da se osjete kako treba i kako su navikli. Pokušavaju se smisliti neki načini kako to održati, tu može pomoći i tehnologija, no ništa ne može nadomjestiti pravi kontakt”, kaže Gjurić te dodaje da neki osjećaju i simptome PTSP-a.

“Bili smo zatvoreni, nismo znali što će se dogoditi, pumpaju nas s tim brojkama. Sve je to stresno. To se očituje i na fizičkoj razini u vidu nesanice, iritabilnosti, lošeg raspoloženja, frustracija, umor…”

Online pomoć

I što kad voda dođe do grla? Kad osjetimo da ne možemo više i da ćemo “puknuti”? Psihologinja Gjurić kaže da sada, srećom, ipak postoje brojevi telefona i web stranice koje mogu pomoći.

“Pokrenute su neke stranice za pomoć tog tipa: Mentalnozdravlje.hr, Psihelp.hr, Psihološkapomoć.hr. Zahvaljujući tim portalima, ljudima je psihološka pomoć ipak malo dostupnija, lakše je potražiti stručnjaka i vidjeti o čemu se radi. Ljudima je traženje psihološke pomoći još uvijek često tabu, ali kao i kod odlaska običnom liječniku, kad nas nešto boli, pogotovo ako to potraje, onda kažemo, ok – idemo kod doktora sad to pogledati. Isto vrijedi i za mentalno zdravlje. Već dulje vrijeme me stišće nešto u prsima, osjećam da nije fizički, najbolje da pogledam jesam li ja dobro psihički”, kaže psihologinja Gjurić.

Prepoznavanje problema je pola rješenja

Uz to, kad netko sam potraži pomoć, to je već napola riješen problem. Gore je kad psihičke probleme ima netko iz naše okoline, a toga nije svjestan ili odbija potražiti pomoć. Psihologinja Gjurić u tom slučaju savjetuje puno strpljenja.

“Kad vidimo da se već neko dulje vrijeme s osobom nešto događa, možda je najbolje pristupiti iskreno i reći, gle, vidim da se s tobom nešto događa i brinem se. Ja sam tu, ali čini mi se da bi možda bilo dobro da porazgovaraš s nekim, moglo bi ti pomoći. Nikako ne treba nastupiti napadački, nego osobi dati do znanja da se brinete i da vam je stalo.”

Što se tiče psihičkog zdravlja općenito, briga o sebi je prva točka, kaže Gjurić. Važna je i tjelesna aktivnost te briga o svojim osjećajima i potrebama.

“Ako se već neko dulje vrijeme ne osjećamo dobro, treba razgovarati s nekim, potražiti pomoć. Porazmisliti o sebi i svojim granicama, što je u redu, a što nije. Neizostavna je i briga o prehrani te da uzmemo vrijeme za sebe i radimo stvari koje nam čine dobro. Jako je važno i povezaivanje s drugima, što je društveno, ali je također dio brige o sebi. Kontakt s drugima spriječit će da nas usamljenost preuzme. Važno je i opuštati se , zastati, odmoriti se, provoditi kvalitetno vrijeme bližnjima, naravno uz ove sve mjere. Sve je to vrlo izazovno”, zaključuje psihologinja Gjurić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP