Bake i prabake su umirale na ilegalnim pobačajima, a borba za legalan zahvat još uvijek traje

Moja baka je rano ostala bez majke. Imala je tek šest godina kad su ona i šestero braće ostali sami s tatom. Živjeli su u malom mjestu pokraj Pakraca, mama je naglo umrla i to je zapravo sve što sam donedavno znala.

Moja majka mi nikad nije pričala o tome, tek bi tu i tamo znala spomenuti da je baka, njezina majka, rano ostala bez svoje mame, da se tata kasnije ponovno oženio i da ta nova žena nije baš bila nježna prema djeci. Dječaci su to još kako-tako podnosili, no moja je baka jako patila.

Kad sam bila malo starija, doznala sam što se dogodilo. Moja je prabaka umrla od pobačaja.

“Netko joj je to u selu napravio. Tad se nije moglo ići u bolnicu”, ispričala mi je mama. “Poslije joj je bilo loše, razboljela se i brzo umrla. Čini se da je dobila sepsu. A i tko zna kako su to obavili”, kaže mi mama. “A zašto se odlučila na pobačaj? Pa nije mogla baji (svom mužu, op.a) objasniti zašto ne mogu imati osmo dijete. I napravila je to što je napravila. Znalo se tko u selu to radi, ali kod nje se nešto zakompliciralo i umrla je. Nisu pobačaji bili tako rijetko kao što se misli. Samo se o tome nije govorilo”, kaže mi mama.

O tome govore i autori Aida Brenko, Željko Dugac i Mirjana Radić u knjizi Narodna medicina iz 2001. godine u kojoj su opisali neke od narodnih metoda obavljanja pobačaja.

“Najčešći načini izazivanja pobačaja bile su kupke u vrućoj vodi, udaranje po trbuhu, masiranje trbuha valjkom za tijesto, skakanje s povišenih mjesta ili gutanje veće količine fosfornih glavica šibica”, navodi se u Narodnoj medicini.

Pobačaj ne samo da je bio česta pojava, već i svojevrsna tradicija, kaže se dalje u knjizi. “Virtuozitet kojim se provodi ovakva operacija, na primjer u Slavoniji, premašuje svako očekivanje. Tamo je to prešlo u običaj, da mlada u miraz dobije kovni ili stakleni kateter i bude od iskusnih snaša upućena u tehniku provociranja aborta te to povađa više puta u životu i to s uspjehom”, navodi se u Narodnoj medicini.

Pobačaj je jedna od onih stvari koja se može zabraniti, ali se ne može spriječiti i ako nije legalno dostupan, znat će ga napraviti “netko u selu”. Pobačaj je ponovno u žiži javnosti zbog borbe žena u Poljskoj gdje je država pokušala zabraniti pobačaje u većini slučajeva pa čak i onda kad je plod teško oštećen i ne bi preživio porod. Prema novom prijedlogu zakona, pobačaj bi bio dopušten samo u slučajevima silovanja ili incesta te ako je ugroženo zdravlje majke čime bi se ta zemlja svrstala u red onih s najrestriktivnijim zakonima o pobačaju.

Biskupi i laičke katoličke grupe vršili su pritisak na vladajuću stranku Pravo i pravda da nametne stroži zakon. Stranka podržava tradicionalne katoličke vrijednosti, ali promjena zakona naišla je na neočekivan otpor, kako u parlamentu, tako i na ulicama poljskih gradova gdje su danima trajali najmasovniji prosvjedi koje je ta zemlje ikad vidjela i na kojima se zahtijevala promjena zakona.

Poljakinje su u svojoj borbi, barem zasad, čini se uspjele jer iako je odluka trebala stupiti na snagu 2. studenoga, ona još nije objavljena u službenom glasilu, što znači da nije stupila na snagu. Osim toga, glasnogovornik poljske vlade je rekao da je zemlji “potreban period mira kako bi raspravila presudu najvišeg suda”.

A kakve to sve ima veze s nama? Prije svega, važno je znati da izborene slobode valja čuvati jer opasnost da se stvari vrate unazad pa da žene opet moraju posegnuti za uslugama “onih u selu koje to znaju obaviti”, doista postoji i toga treba biti svjestan.

Iako je u Hrvatskoj pobačaj legalan – doduše reguliran 42 godine starim zakonom koji nikako da se promijeni – i postoji popis bolnica koje ga obavljaju, zbog priziva savjesti na snazi je svojevrsni bijeli štrajk zbog kojeg je po zahvat lakše otići u susjednu Sloveniju. Naime, većina pobačaja koja se obavi u klinici u slovenskim Brežicama, odnosi se na Hrvatice kojima je bilo lakše potegnuti do susjedne države nego se izboriti s doktorima u hrvatskim bolnicama.

I na kraju važno je naglasiti da situacija u kojoj su pobačaju zabranjeni ili jako otežani, zapravo ne smanjuje broj obavljenih pobačaja, već ih samo gura u sivu zonu ili u klinike obližnjih država. Jedina stvar koja doista smanjuje potrebu za prekidima trudnoće jest obrazovanje i seksualni odgoj koji će omogućiti da do neželjene trudnoće nikad i ne dođe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”