Moja baka je rano ostala bez majke. Imala je tek šest godina kad su ona i šestero braće ostali sami s tatom. Živjeli su u malom mjestu pokraj Pakraca, mama je naglo umrla i to je zapravo sve što sam donedavno znala.
Moja majka mi nikad nije pričala o tome, tek bi tu i tamo znala spomenuti da je baka, njezina majka, rano ostala bez svoje mame, da se tata kasnije ponovno oženio i da ta nova žena nije baš bila nježna prema djeci. Dječaci su to još kako-tako podnosili, no moja je baka jako patila.
Kad sam bila malo starija, doznala sam što se dogodilo. Moja je prabaka umrla od pobačaja.
tekst se nastavlja ispod oglasa
“Netko joj je to u selu napravio. Tad se nije moglo ići u bolnicu”, ispričala mi je mama. “Poslije joj je bilo loše, razboljela se i brzo umrla. Čini se da je dobila sepsu. A i tko zna kako su to obavili”, kaže mi mama. “A zašto se odlučila na pobačaj? Pa nije mogla baji (svom mužu, op.a) objasniti zašto ne mogu imati osmo dijete. I napravila je to što je napravila. Znalo se tko u selu to radi, ali kod nje se nešto zakompliciralo i umrla je. Nisu pobačaji bili tako rijetko kao što se misli. Samo se o tome nije govorilo”, kaže mi mama.
O tome govore i autori Aida Brenko, Željko Dugac i Mirjana Radić u knjizi Narodna medicina iz 2001. godine u kojoj su opisali neke od narodnih metoda obavljanja pobačaja.
“Najčešći načini izazivanja pobačaja bile su kupke u vrućoj vodi, udaranje po trbuhu, masiranje trbuha valjkom za tijesto, skakanje s povišenih mjesta ili gutanje veće količine fosfornih glavica šibica”, navodi se u Narodnoj medicini.
Pobačaj ne samo da je bio česta pojava, već i svojevrsna tradicija, kaže se dalje u knjizi. “Virtuozitet kojim se provodi ovakva operacija, na primjer u Slavoniji, premašuje svako očekivanje. Tamo je to prešlo u običaj, da mlada u miraz dobije kovni ili stakleni kateter i bude od iskusnih snaša upućena u tehniku provociranja aborta te to povađa više puta u životu i to s uspjehom”, navodi se u Narodnoj medicini.
Pobačaj je jedna od onih stvari koja se može zabraniti, ali se ne može spriječiti i ako nije legalno dostupan, znat će ga napraviti “netko u selu”. Pobačaj je ponovno u žiži javnosti zbog borbe žena u Poljskoj gdje je država pokušala zabraniti pobačaje u većini slučajeva pa čak i onda kad je plod teško oštećen i ne bi preživio porod. Prema novom prijedlogu zakona, pobačaj bi bio dopušten samo u slučajevima silovanja ili incesta te ako je ugroženo zdravlje majke čime bi se ta zemlja svrstala u red onih s najrestriktivnijim zakonima o pobačaju.
Biskupi i laičke katoličke grupe vršili su pritisak na vladajuću stranku Pravo i pravda da nametne stroži zakon. Stranka podržava tradicionalne katoličke vrijednosti, ali promjena zakona naišla je na neočekivan otpor, kako u parlamentu, tako i na ulicama poljskih gradova gdje su danima trajali najmasovniji prosvjedi koje je ta zemlje ikad vidjela i na kojima se zahtijevala promjena zakona.
Poljakinje su u svojoj borbi, barem zasad, čini se uspjele jer iako je odluka trebala stupiti na snagu 2. studenoga, ona još nije objavljena u službenom glasilu, što znači da nije stupila na snagu. Osim toga, glasnogovornik poljske vlade je rekao da je zemlji “potreban period mira kako bi raspravila presudu najvišeg suda”.
A kakve to sve ima veze s nama? Prije svega, važno je znati da izborene slobode valja čuvati jer opasnost da se stvari vrate unazad pa da žene opet moraju posegnuti za uslugama “onih u selu koje to znaju obaviti”, doista postoji i toga treba biti svjestan.
Iako je u Hrvatskoj pobačaj legalan – doduše reguliran 42 godine starim zakonom koji nikako da se promijeni – i postoji popis bolnica koje ga obavljaju, zbog priziva savjesti na snazi je svojevrsni bijeli štrajk zbog kojeg je po zahvat lakše otići u susjednu Sloveniju. Naime, većina pobačaja koja se obavi u klinici u slovenskim Brežicama, odnosi se na Hrvatice kojima je bilo lakše potegnuti do susjedne države nego se izboriti s doktorima u hrvatskim bolnicama.
I na kraju važno je naglasiti da situacija u kojoj su pobačaju zabranjeni ili jako otežani, zapravo ne smanjuje broj obavljenih pobačaja, već ih samo gura u sivu zonu ili u klinike obližnjih država. Jedina stvar koja doista smanjuje potrebu za prekidima trudnoće jest obrazovanje i seksualni odgoj koji će omogućiti da do neželjene trudnoće nikad i ne dođe.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
tekst se nastavlja ispod oglasa
