Prati nas

Mozaik

S umirovljenicima u gradskom odmaralištu; dok jedni rade, drugi guštaju

Nekad su u ovom turističkom mjestu na otoku Lošinju odmarali kao školarci i radnici. Danas je tu svatko po svom životnom planu, zadatku i rasporedu. Donosimo priču o troje umirovljenika s kojima smo se družili u vrbovečkom gradskom odmaralištu u Nerezinama. 

Objavljeno

|

foto: Sam Williams/Unsplash

Jadranska obala je krcata. Koroni unatoč, od Istre do Dubrovnika turistička sezona je na vrhuncu. Tisuće turista ugrabilo je svoj dio morskog odmaka od pandemijske realnosti, a strane i domaće registracijske tablice preplavile su i slikovito pomorsko mjesto u sklopu grada Malog Lošinja.

U Nerezinama se od šezdesetih godina prošlog stoljeća uspjelo održati i odmaralište grada Vrbovca. U dva objekta većinom ljetuju djeca vrtićkog i školskog uzrasta po pristupačnim cijenama, a u njihovom društvu posljednjih godina već i skupine umirovljenika. Odmaralište je među rijetkim podsjetnicima na nekadašnje, u bivšoj državi uobičajene ljetne oaze “radnih ljudi i građana”.


Mnoga odmarališta nisu bila te sreće preživjeti apetite iz doba privatizacije, ovo jest pa je osim mjesta za odmor, danas nekim umirovljenicima i prilika za prijeko potrebnu dodatnu zaradu.

Đurđa se vratila zbog posla

Kad je prije pedesetak godina prvi puta ovdje ljetovala, gospođa Đurđa Pokupec nije ni slutila da će se vratiti u penzionerskim danima. Zbog posla. Bila su to neka druga, ljepša vremena, prisjeća se s kolegicama. Drugu sezonu zaredom, gotovo tri mjeseca, u odmaralištu je dio osoblja zaduženog za prehranu gostiju. Nakon predaha poslije odrađene jutarnje smjene ova 62-godišnjakinja spremno se za Moje Vrijeme prisjetila i usporedila ona vremena nekad i danas. 

‘”U Nerezinama sam bila još kao dijete, u prvom razredu. Bilo nam je lijepo, poseban doživljaj koji se pamti. Na moru smo tada bili 21 dan, mame i tate su plaćali djeci. Sve se moglo. I dobro smo papali, isto kao i danas. Mislila sam si tad kak’ su tete fino kuhale. A sad sam ja ta teta koja to isto radi za druge.”

Kad ima ljubavi i volje, onda se sve radi, nastavlja gospođa Đurđa. U mirovinu je otišla s kuharskog posla za dućane u stranom trgovačkom lancu. Iako je dobar dio radnog vijeka provela u svom osnovnom zanimanju švelje. Za šivaćom mašinom bilo je dobro. A onda su došla neka nova vremena. Domaća tekstilna industrija kolabirala je s početkom masovnog uvoza jeftinih proizvoda iz Kine, Pakistana, Indije, Koreje. Najviše su ostale pogođene žene pa se i naša kuharica šnajderica morala snaći. “Ma, sve ja radim. Ako se hoće živjeti, mora se raditi. A onda kad se spoji ljubav i posao i za to se dobije novce, onda je to sasvim druga priča.”

Đurđa Pokupec (foto: Vlatka Koren)

Đurđa je u obiteljskoj mirovini. Suprug je prije 12 godina izgubio bitku s bolesti nakon dugog liječenja na hemodijalizi. Preminuo je uoči srebrne godišnjice braka. Supruzi nije preostalo nego usporedo nastaviti raditi zbog niskih mjesečnih primanja. “Treba se raditi. Zna se da su obiteljske mirovine male. Dvije tisuće kuna. Jel to dovoljno za život? Nije! Svoju zarađenu mirovinu iz 37 godina staža ostavila sam da bih uzela muževu koja je bila veća za 300 kuna. Onda odoh u svoju starosnu. Sad su obiteljskim umirovljenicima dali mogućnost da rade. A nitko ne pita mogu li te žene raditi ili ne. Jesu li u snazi, imaju li elana, poleta za rad.”

Toga u kuhinji vrbovečkog odmarališta ima na pretek na zadovoljstvo malih i velikih gostiju. Gospođa Đurđa šali se da se nakon povratka s mora može zaposliti i u pekari. “Situacija životna se mijenja. Tako se mijenjaju i poslovi, potražnja na tržištu. Radila sam ja i u uredu, u prodaji. Kad je tekstilna otišla u vražju mater okrenula sam se kuhanju. Moram tu spomenuti poduku prekrasnog šefa od kojeg sam puno naučila, Radovan Perši. Duša od čovjeka. Nikad mu ništa nije bilo teško pokazati, objasniti. Okuse, količine i sve drugo bitno u pripremi jela.”

Da mogu birati, ne bi radile

Složit će se aktivna umirovljenica da bi ipak bilo dobro da u svojih šezdeset i kusur raditi ne mora. Ovako, gotovo tri mjeseca je, kao i kolegice, odvojena od obitelji. U njenom slučaju dvije kćeri i šestero unučadi. “Bilo bi jako lijepo kad bi imala ono sve što sam uplaćivala u prvi i drugi stup sve one silne godine. Ako se ne varam, po jednom mjesecu dobije se oko 70 kuna. To je prestrašno. Kad zbrojite godine staža, to je sramotno! Bez obzira, muško, žensko, samac. Recimo, za dodatno zdravstveno prešla sam cenzus za 4 kune. I onda moraš godišnje dati 900 kuna za to. Općenito su mirovine nužno zlo. Nekad sam se veselila i govorila da se, kad odem u mirovinu, neću morati svaki dan rano ustajati i delati. A sad delam svaki dan zato kaj je penzija žmlj. Mizerna’’. 

“Nemreš ovce i novce, to ne ide”, zaključile su o svemu domaćice iz odmarališta. Zadovoljne su što u koronom pritisnutoj ekonomiji i mjerama ograničenim angažmanom na svadbama i cateringu , u nerezinskoj kuhinji mogu dodatno zaraditi. Za režije, hranu, ostale troškove i ogrjev – jer i zima će vrlo brzo. Dok naša šnajderica kuha, doma je u rujnu po povratku čekaju brojne narudžbe s njene Facebook stranice Heklanje by Đurđica. Od haljina do anđela i neuništivih tabletića. Po jedan će pokloniti i curama iz kuhinje, za uspomenu na zajedničko radno ljeto.

Rekreacija i rehabilitacija

Za razliku od njih, druga vrbovečka umirovljenica 70-godišnja Ana Sinković u Nerezinama isključivo odmara, ali po aktivnom rasporedu. Nakon doručka zaputi se na svoje pet kilometarsko hodanje. Dan provodi na plaži uz djecu u školi plivanja u sklopu odmarališta. Rekreacija u plićaku Ani čini dobro nakon operacije kuka. Sunčanje prekida jedino zbog ručka i kasnije večere.

“Već godinama ljetujem ovdje. Ugodno je i lijepo, pozivam sve nek’ dođu k nama. Dobra je hrana, pravi odmor i uživancija. Prije sam tu svoju šetnju preletela. Onda sam usporila nakon operacije. Ali može se, unatoč ograničenju. Štapove sam si nabavila kad sam vidjela priču o nordijskom hodanju na televiziji. Nisam išla na neki posebni trening, počela sam to sama po osjećaju. Tijelo najbolje zna kaj mu treba”, priča gospođa Ana.

Zbog svoje energičnosti podjednako je inspiracija i vršnjacima kao i mnogo mlađima u odmaralištu. Ranije je u Nerezinama ljetovala desetak godina u PIK-ovom radničkom odmaralištu. Danas je za ta dva objekta istekla koncesija, a zgrade zjape prazne čekajući novu sudbinu i bolje dane. “To sad stoji zatvoreno. Nekad je to mesna industrija imala za sebe. Kad se PIK raspal nakon kaj je došel Todorić to već godinama ne dela.”

Ana Sinković (foto: Vlatka Koren)

Gospođa Ana u penziji je skoro već dvadeset godina. “Dugo, da. Otišla sam u prijevremenu starosnu sa 50 i pol godina. Imala sam uvjete, a kako je PIK već neko vrijeme stajao, rješavali su radnike. Po godini staža davali su otpremninu dvije i pol tisuće kuna. To mi je onda bila prilika. Zdravlje mi je već bilo narušeno, kičma oštećena pa sam onda to uzela. Inače sam radila u skladištu gotove robe. Pakirala sam finalne proizvode i svašta drugo po potrebi. Na tom sam poslu provela trideset godina. Kak’ sam se zaposlila krajem sedamdesetih, ostala sam na istom radnom mjestu do penzije.”

Ljetovanje – strogo planirani trošak

Tako je tada bilo, priča Ana o čudnovatoj navadi za suvremena tržišna shvaćanja i zaživljene mantre o tome da bi čovjek u radnom vijeku svakih pet godina trebao mijenjati posao. “Danas je to mladima vjerojatno čudno. Ali PIK Vrbovec je kroz povijest othranio obitelji i obitelji. Od djedova i baka, do tata, mama i njihove djece.”

Na more je Ana prvi puta došla nakon udaje. Sa suprugom je ljetovala u Pakoštanima, onda je došlo i dijete, a kasnije nakon zaposlenja baza je bilo i ostalo malo lošinjsko mjesto. “Rođena sam na selu, za more nismo znali (smijeh). Kakvo ljetovanje, k’o djeca smo čuvali kravice.”

Zato sada punim plućima gušta u jadranskim blagodatima. U moru po sat vremena radi vježbe koje je usvojila u toplicama i, kaže, dobro napaca kosti za ostatak godine. Ana je aktivna i doma na kontinentu pa je ni kiša ne sprečava na svakodnevnu obaveznu biciklističku turu. Ne zamara se upozorenjima o rizicima prekomjernog sunčanja o čemu svjedoči i njezin preplanuli ten.

“Namažem se ja, ali vani se raskomotim već u četvrtom mjesecu tako da polako do ljeta hvatam boju. I to dok obavezno šetam pet kilometara i biciklom otpelam još trideset.”

Kroz godinu gospođa Ana penzionerski skromno barata s mirovinom. Obavezno planira trošak desetodnevnog odmora na kojem je već 22 godine bez pokojnog supruga. Dva sina i kćer ljetuju sa svojim obiteljima. Hvali se Ana da je nedavno dobila i treće unuče pa na moru usput skuplja energiju za još jedan krug baka-servisa ako bude trebalo.

“Lijepo je ovdje, uredno i čisto. Fino jedemo. Autobus nas dopelja tu i vrati u Vrbovec tak’ da ne trebaš teglit kofere i to je odlično. Cijelu godinu prišparam za ovo. Mirovina mi je 2.400 kuna, a dobijem još njemačke sto eura po mužu. Skromna sam i pokrijem se kol’ko imam”, dodaje Ana.

Sve nadziru – vatrogasci

Preko dana na plaži i u restoranu, druže se stariji u odmaralištu uz obavezni dnevnik i na jutarnjoj kavici. A navečer zaigra se bela, dok s terase odzvanja zabavni program i dječji žamor. Međugeneracijski odmor u punom smislu za svakoga ponešto. 

Već drugo ljeto u odmaralištu su i vrbovečki vatrogasci. 73-godišnji Matija Vuljanković godinama je već u redovnoj mirovini i u onoj operativnog vatrogasnog dobrovoljca.

“Vatrogasna zajednica grada Vrbovca u pričuvi je ovdje sa svojim vozilom. U pomoći je djeci i osoblju u prijevozu prema Malom Lošinju u slučaju bilo kakvih nezgoda i nabave repromaterijala koji zatreba odmaralištu. Ovdje su po deset dana dva vatrogasca za slučaj nezgoda i hitnih slučajeva. Na našem području nema profesionalnih vatrogasaca, već smo svi u 16 DVD-a koji su dio spomenute zajednice. Svi koji smo ovdje prošli smo vatrogasnu školu i obuku, položeni ispit, liječničko uvjerenje i osiguranje za slučaj bilo kakvih nezgoda. Nisu nikad naknade kakve bi trebale biti, ali ostavimo sad to”, objašnjava.

Matija Vuljanković (lijevo) foto: Vlatka Koren

Dan prije smjene gostiju on i kolega Zdenko Hajak prevezli su jednog od mališana do grada na previjanje manje ozljede. Pored dežuranja uz telefon ima vremena za kupanje i druženje. Prisjetio se gospodin Matija i svog prvog dolaska u Nerezine kao školarca tamo davnih šezdesetih.

“To su sjećanja koja čovjeku ostaju za cijeli život. Došli smo tu 1963. Naši 8a i 8b razred. A vratio sam se opet lani. Godine su prohujale. Promijenilo se puno toga, između ostalog okoliš i način na koji smo se mi kao djeca zabavljali. Sjećam se da smo delali kule od kamenja i pijeska. Putovali smo vlakom Vrbovec-Zagreb pa onda dalje do Rijeke. Od tamo smo nekim brodićem išli do Osora na Cresu pa pješke do Nerezina. Cesta je bila kamenita, koji asfalt. Prvi put smo se kod mosta sreli s morem, s brodom, to je za nas bio pravi doživljaj. S nama su bila četiri nastavnika. Proveli smo tu deset dana u vojnim šatorima. Jesu li baš svima roditelji to mogli platiti, ne znam. Ali išla su sva djeca. Svih 40 iz ta dva razreda, nitko nije ostao jer ne bi mogao ići. Tako je tada bilo’’, prisjeća se nekadašnji predstavnik vrbovečke Vatrogasne zajednice u dva mandata.

Prohujalog vremena školskih i radničkih odmarališta mnogi se danas tek mogu spominjati s nostalgijom. Ne i u Nerezinama.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP