Vinka (66): ‘Djeca mi brane u second hand dućane, a tu kupujem kak gospođa’

Umirovljenica Anđela (74), koju smo zatekli u popularnoj zagrebačkoj trgovini rabljenom odjećom, kaže da ovdje zalazi svaki peti tjedan, kad cijene padnu na tri, a na kraju i na euro i pol.

“Ovdje si kupujem ne samo odjeću, već pogledajte kako sam lijep i velik božićni stolnjak našla za tri eura. Takav, s izvezenim božićnim motivima, u supermarketu košta najmanje 18 eura”, pokazala nam je ponosno svoj novi, crveni i debelo tkan komad božićnog tekstila.

Otkrila nam je potom da se sprema ići probati pleteni pulover i vunenu vestu. “Vesta ima mali raspor na rukavu, ali ja ću to bez problema zašiti kad dođem kući. Važno mi je samo da vesta nema mucice od iznošenosti, pogledajte je, k’o nova”, zaključila je.

Vinka: Djeca mi brane u second hand dućane

Potom smo kratko porazgovarali i s gospođom Vinkom (66). “Joj, nemojte mi napisati prezime jer bi ovo mogla pročitati moja djeca, a oni meni ne daju da tu zalazim, jer imaju predrasude o second hand dućanima. Ne slažem se s njima da tu roba ništa ne valja i da smrdi. To apsolutno nije istina. Zašto bih ja veću krpu od ove platila u šoping centru, kad tu mogu naći i tu neku istu marku za sitne novce? Ne dam, premala mi je penzija, a i opametila sam se. Nekad sam i ja kupovala i bacala novce na odjeću i torbice”, rekla je.

“Pogledajte ovaj sako i jaknu, pa ja bi u tome mogla u Esplanadu. Lijepo to operem i namirišem i izgleda kao potpuno novo. Koštat će me samo šest eura, a kak prava gospođa budem”, kaže nam gospođa Vinka.

Boris: Ne želim isprobavati, za euro riskiram

Na izlasku smo sreli umirovljenika Borisa, kaže da uđe svako malo i pogleda što ima. “Više ne idem u šoping centre, ovo mi je takoreći kvartovski dućan kad zatrebam nešto od odjeće. Teško mi je pogoditi moj broj hlača i ne da mi se to tu ni probavati, ali nekad napiknem nešto. Ako ne valja, bacim, eura i pol mi nije žao.  Tko će se po tim kabinama vući. Ali ovo je spas, jer ne mogu zamisliti s 400 eura penzije dati 50 eura za bolje hlače. Kupim jedino cipele, i za njih si odvajam od dvije ili tri penzije. Za ostalo, tu se  čovjek može dobro odjenuti”, naglasio je gospodin Boris koji je u mirovini već 11 godina.

Da kupuje u trgovini s rabljenom odjećim, povjerila nam je u pismu i gospođa Nika. “U mirovini, ukoliko živiš sam, znači, sam plaćaš sve režije i davanja, hranu, malo ti ostane za tebe osobno. Sve je postalo luksuz. Kožne, nove cipele, postaju nedosanjan san. Ne mogu dati više od pola mirovine za pošten par cipela jer onda neću imati što jesti. Spala sam na second hand dućane. Meni je to žalosno. Nakon 45 godina poštenog rada da si ne mogu priuštiti pošten par cipela, već samo one jeftine, plastične ili polovne”, nezadovoljna je mirovinom gospođa Nika.