Prati nas

Povjerljivo

facebook ljubav

Bela (79): ‘Zaljubila sam se preko Facebooka kao šiparica. Ljubujemo!’

Gospođa Bela (79) potvrdila nam je da je ljubav moguća i u trećoj dobi. Potanko nam je objasnila kako joj je zahtjev za prijateljstvom na Facebooku promijenio život. Na kraju pisma je poručila da ponekad moramo izaći iz zone komfora, vjerovati u čuda jer se jedno veliko čudo dogodilo upravo njoj!

Objavljeno

|

Upoznajte Belu (72), simbol trajne ljubavi. Duboko zaronjena u dopisivanje s novootkrivenom ljubavi, dijeli dirljivu priču o romansi u kasnijim godinama. Priča o slučajnosti, emocijama i procvatu veze koja ne poznaje godine.
ilustracija: mj/mjevrijeme

Kad nam je gospođa Antea (72) napisala “Svi misle da sam poludjela, a ja sam se zaljubila“, gospođa Bela se prepoznala u njezinim riječima te nam povjerila da se i njoj dogodilo nešto slično, također u osmom desetljeću života.

“Iz vlastitog iskustva mogu reći da je ljubav moguća i u ovim godinama. Gazim u osamdesetu, a osjećam se kao šiparica jer sam se prije četiri godine zaljubila u nešto mlađeg gospodina. On mi se dogodio nakon dvije godine tugovanja za preminulim suprugom. Samo se pojavio na mom  Facebook profilu sa zahtjevom za prijateljstvo”, započela je svoje dugo i sretno pismo.

Igra slučajnosti

Do tada je, kaže, bila iznimno sumnjičava te je sve zahtjeve brisala i ne pogledavši ih. “Mene ti kojekakvi zahtjevi nisu uopće zanimali. Međutim, moja je kći baš nešto gledala po mom mobitelu i rekla mi: Mama, imaš zahtjev za prijateljstvo od nekog s neobičnim prezimenom, i datumom rođenja baš kad je i tvoj rođendan, samo je nešto malo mlađi od tebe. Rekla sam joj da ga izbriše i da me nitko ne zanima”, napisala je gospođa Bela.

Oglas

Međutim, kći nije izbrisala zahtjev. “Navečer, prije spavanja, išla sam pogledati imam li novih poruka mojih prijateljica, i vidim da zahtjev nije izbrisan. Po prvi put u životu ušla sam u nečiji profil osjećajući se kao lopov. Čitala sam informacije o nepoznatom čovjeku i vidjela da ima nekoliko stotina prijatelja, uglavnom prijateljica. Na profilu je objavljivao velik broj glazbenih videa i uvidjela sam da imamo isti glazbeni ukus. Sve objave su mu propraćene lajkovima, palčićima, cvjetićima, srculencima, sve od strane ženskih prijateljica”, piše nam o svojoj maloj tajni.

Kad srce zakuca kao u mladosti

Za razliku od njega, piše nadalje, njezin broj Facebook prijateja je zanemariv, ima ih svega dvadesetak. “Uglavnom su to prijateljice iz škole i bivše kolege s posla. Kako bilo, ni danas ne znam kako mi se prst našao na ‘prihvaćam’. Vrlo brzo je stigla ručica koja maše u znak pozdrava i prijateljstva. Onda mi je krenuo slati objave svaki drugi, treći dan, a slao mi je i glazbena videa. Tada bih se propisno namučila da nađem odgovarajući sticker, jer do tada nisam još nikome ništa slično slala”, opisuje nam.

Potom sam na jednu tužnu pjesmu uzvratila smajlijem koji plače, na koji je on napisao: “Ne plači dušo, to je samo pjesma”. Mislim da me upravo tada kupio za sva vremena. Jednu večer ubrzo nakon toga zazvonio je moj mobilni telefon, poziv je bio s nepoznatog broja. Na moje “halo”, zabrujao mi je u uhu ugodan bariton i rečenica: ‘Dobro večer, dušo.’ I tako je krenulo”, povjerava nam umirovljenica Bela.

Od tog je dana s nestrpljenjem čekala njegove pozive. “Pričali smo dugo i često, kao stari znanci. Budući da ne živimo u istome mjestu, nakon tri mjeseca dopisivanja i telefonskih razgovora, dogovorili smo i susret u mom gradu. Prvi susret – bila sam sva na iglama i smišljala sam što odjenuti, koliko se našminkati. Imala sam i pravu tremu. Dok sam čekala njegov autobus, srce mi je luđački lupalo. I tada sam znala da sam se zaljubila na neviđeno. Kada je izašao iz autobusa zagrlio me i poljubio u obraz. Bila sam sretna”, riječi su iz kojih ta sreća izbija u svijet.

Prvi susret

“Bio je kraj veljače i poprilično toplo vrijeme za to doba godine. Šetali smo uz rijeku, potom sam ga odvela u restoran na ručak i inzistirala da ja platim, ipak je on gost u mom gradu”, piše o svojoj bajci koju je počela živjeti.

Potom se, piše nadalje, dogodila pandemija bolesti COVID-19. “Tijekom karantene samo smo razgovarali putem telefona, do dugo u noć. U svibnju smo uspjeli rezervirati dvodnevni izlet na jedno seosko domaćinstvo. I tko kaže da nema akcije u krevetu u poznim godinama? Ima! Ima ako postoji obostrana ljubav, koja je izvor svega lijepog”, otkriva nam.

U životnoj dobi kad djeca odu, a mirovina sjeda, čovjek je rasterećeniji – od obaveza, ali i mišljenja drugih, koje im više nije važno. “To donosi ogromno zadovoljstvo, a ja samo mogu reći da meni moj novi životni suputnik donosi radost i to doista ogromno zadovoljstvo. On je moj, a ja sam njegova do posljednjeg dana!”, sretne su riječi kojima je svoje pismo završila gospođa Bela.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.