Prati nas

Zdravlje

Gubitak samopouzdanja

Krizno stanje: ‘Sam sam odgojio kćeri, nisam dobro i sramim se sebe’

Kada nas život prisili da godinama potiskujemo svoje želje i emocije, kao što se dogodilo čitatelju The Guardiana, posljedice mogu biti teške. Zbog psihičkih problema i gubitka libida potražio je savjet psihoterapeutkinje kojoj se povjerio, a njezini savjeti mogli bi još nekome biti korisni.

Objavljeno

|

Udovac, samohrani otac, suočava se s depresijom i gubitkom identiteta nakon smrti supruge. Stručnjaci ga potiču na traženje terapije i otkrivanje novih interesa.
ilustracija: S. Bura/mj

Već i samim time što je pismeno iznio svoje probleme i sažeo ih kako bi ih lakše sagledao, anonimni je udovac napravio dobar korak ka rješenju svojih psihičkih poremećaja.

“Moja supruga umrla je 2012., tri godine nakon što joj je dijagnosticirana leukemija. Sam sam odgojio naše dvije kćeri – one su bile središte mog života. Starija danas ima 18 godina i otišla je u inozemstvo na fakultet, nakon što je dobila punu stipendiju. Sretan sam i uzbuđen zbog nje. Njezina mlađa sestra želi se prijaviti za mjesto u istoj međunarodnoj školi, a ako uspije i ona će za godinu dana otići od kuće.”

“Uskoro ću napuniti 55 godina i gledam u vrlo mračnu budućnost. Godinama se borim sa psihičkim zdravljem i zbog toga sam potpuno izgubio samopouzdanje. Iako sam na lijekovima već gotovo 15 godina, ne vidim nikakvo poboljšanje”, objasnio je svoju nezavidnu situaciju ovaj udovac.

Drugi uvijek na prvome mjestu

Njegovom lošem psihičkom zdravlju pridonijela je i činjenica je supruga za života bila uspješna odvjetnica koja je danonoćno radila dok su djeca bila mala, a on je brinuo o njima. Podržavajući tako suprugu u njezinoj karijeri, nije razvijao svoje kompetencije te se sve od njene smrti bori pronaći adekvatan posao.

“Nemam pravu motivaciju – puno je toga što bih volio raditi, ali jedva se mogu natjerati izvršiti najosnovnije dnevne zadatke. Prije otprilike tri godine dijagnosticiran mi je poremećaj ADHD, ali lijekovi jedva da pomažu i ne znam se više gdje obratiti za pomoć.”

“Također više nemam nikakav libido i ne osjećam privlačnost prema nekoj ženi. Nekoliko puta nakon smrti supruge spavao sam sa ženama i morao sam upotrijebiti Viagru, ali nije djelovalo. Odustao sam čak i od same nade da ću ikada više imati intimnu vezu. Osjećam duboki sram zbog svega tko sam i što sam postao”, napisao je nesretni čitatelj.

“Obavili ste nevjerojatan posao”

“Vaše me pismo dirnulo. Podržavali ste i brinuli o svojoj ženi i njezinoj karijeri, ostali ste udovac, sami ste odgajali svoje dvije djevojčice – zvuči vrlo uspješno, a vi se sramite tko ste. Zašto? Obavili ste nevjerojatan posao, ali čini se da je to uzelo svoj danak. Mislim da je ono što ste doživjeli doista teško, a iskustvo mi govori i da je muškarcima teže razgovarati o ‘teškim’ emocijama pa su one ostale zarobljene u vama”, odgovorila mu je najprije The Guardianova kolumnistica Annalisa Barbieri.

Za stručni savjet zamolila je Lornu Evans, psihoterapeutkinju s dugogodišnjom praksom. Poručila mu je sljedeće: “Godinama ste odgajali svoje kćeri kao samohrani roditelj, ali kroz kratko vrijeme ostati ćete sami. Vaše će kćeri prvi put nakon smrti vaše žene otići daleko od vas. Nakon toga nećete imati definiranu ulogu ili posao, a svi se mi moramo osjećati korisnima i tu leži velik dio vašeg problema.”

“Ovo je za vas prilično neugodna situacija i sada ste počeli osjećati sve ono što ste do sada uspješno gurali pod tepih jer ste bili zauzeti brigom za druge. Zanima me jeste li vi ili vaše kćeri potražili psihoterapiju prije 12 godina, tijekom žalovanja? Čini mi se kao da je kod vas sve još zaključano. No, morate znati da neriješena tuga može rezultirati depresijom. Zanima me sada još i vaš identitet – tko ste sada i tko ste bili prije nego što vam se žena razboljela? I još ranije, prije nego što ste ju upoznali”, pita psihoterapeutkinja Evans.

Odlučan savjet – staklenka nade

Time je psihoterapeutkinja nesretnog udovca i oca željela potaknuti da pokuša razmisliti o svim svojim područjima interesima, možda čak vraćanjem u djetinjstvo. Predložila mu je i način na koji može vratiti vjeru u život, preko “staklenke nade”.

“Uzmite jednu staklenku i u nju stavljajte papiriće na kojima piše sve što biste voljeli učiniti, a možda nikada niste zbog nedostatka vremena ili novca. Počnite s malim željama. Što se tiče vašeg ADHD-a, potražite terapeuta koji će riješiti vašu tugu, nekoga tko razumije neurodiverzitet. On će vam pomoći bolje uvidjeti simptome odugovlačenja i tjeskobe te ulogu ADHD-a u tome, te vam pomoći doći do poveznica i korisnih strategija suočavanja s cjelokupnim problemom” savjetuje Evans.

“Kada počnete uspješnije liječiti ADHD, popraviti će vam se i libido. Osjećati ćete se sigurnije i balansiranije u intimnijem odnosu i onda ćete lakše početi istraživati ​​radosti u krevetu. Bilo bi korisno i za sve vaše buduće partnerice da im date priliku da pokušaju razumjeti vaš ADHD”, poruka je psihoterapeutkinje.

Ne otupljujte niti jednu emociju

“Upamtite svi – kada pokušavamo otupjeti jednu emociju, težimo otupjeti sve. Naša tijela nisu poput kutije s osiguračima u kojoj možemo izolirati samo jedan prekidač. Mislim da je vrijeme da razmislite o sebi. Potražite terapeuta jer bi vam to bilo od velike koristi. Ne očekujte promjenu preko noći. Dugo ste bili zamrznuti u svojoj tuzi. Trebat će vam vremena za odmrzavanje. O svojim osjećajte pokušajte razgovarati i s nekim od prijatelja. Nemate se čega sramiti”, zaključila je.

Jeste li i vi iskusili nešto slično, kako ste se nosili s problemima?

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.