Prati nas

Povjerljivo

Loše okolnosti

Mihaela (60): ‘Reći ću vam zašto imam samo 24 godine staža’

Nakon objave teksta o gospodinu Mariju koji je otkrio da ima svega 23 godine radnog staža i da se boji mizerne mirovine, nanizalo se podosta komentara naših čitatelja koji su išli u smjeru one narodne ‘gdje si bio, što si radio’. Javilo se na te prozivke više čitatelja koji objašnjavaju zašto i oni imaju malo staža, tvrdeći da su za to krive okolnosti, a ne želja za neradom.

Objavljeno

|

Gospođa Mihaela, 60-godišnja nezaposlena upravna referentica iz Zagreba s dvije kćeri i šestero unučadi, bila je 24 godine u pekari na minimalcu. Nakon što se drugi put udala, dala je otkaz zbog neizdrživih uvjeta. Usprkos doškolovanju, nije uspjela pronaći stabilan posao. Sada, suočena s bolešću, nema pravo na mirovinu zbog nedostatka staža.
ilustracija: S. Bura/mj

Gospođa Mihaela živi u Zagrebu, ima 60 godina, dvije kćeri i šestero unučadi. Nezaposlena je i već dugih 13 godina bez ikakvih primanja. Po zanimanju je upravna referentica. U opsežnom nam je pismu objasnila zašto nema dovoljno staža za prijevremenu mirovinu.

24 godine u pekari na minimalcu

“Počelo je tako da sam 24 godine radila u jednoj pekari za minimalnu plaću, u vrijeme dok sam se borila kao samohrana majka. Samohrana majka će sve izdržati, ali mi je na poslu nakon svih tih godina naposljetku postalo neizdrživo jer su nas za minimalac tjerali raditi kao da smo robovi. Više to nisam mogla psihički izdržati.”

Kad se drugi put udala i stekla malu financijsku sigurnost, dala je otkaz i našla posao u jednom ministarstvu, no zaposlili su je na ugovor o djelu, koji se produžavao svake četiri godine. “Nakon toga su mi dali otkaz. Na sve sam strane tražila posao, samostalno i preko burze, ali nisam imala sreće, nikako se nisam uspijevala zaposliti, a znala sam da se ljudi zapošljavaju preko veze. Ja je nisam imala”, opisuje nam.

Oglas

Doškolovanje – uzalud?

Dok je tražila posao, piše nam, nije sjedila prekriženih ruku, već si je od ušteđevine na Pučkom otvorenom učilištu platila doškolovanje za višeg referenta. Ni to joj u vrijeme krize nije pomoglo u potrazi za poslom.

“Sada pak moj suprug prima mirovinu koja je, barem tako kaže zakon, dostatna za dvoje, pa ja nemam pravo na apsolutno nikakvu naknadu. Nadala sam se skoroj mirovini, prijevremenoj. No, prema novom zakonu moram čekati do 65. godine života, budući da nemam ni dovoljno godina, ni staža. Naime, kod ugovora o djelu ne ide staž, niti se ima pravo na naknadu s burze.”

Sustigla je bolest

“Sad kad ima posla i mogla bih se još negdje zaposliti do prijevremene, toliko sam bolesna da jedva hodam. Preostaje mi jedino čekati još pet godina za kakvu-takvu mirovinu, a znam da će biti nikakva s tako malo staža. Ako uopće poživim da dočekam taj dan. Spašava me jedino to što imamo svoj mali stan. Vjerujem da nas ima više koji smo bili u ovakvoj nezavidnoj situaciji u vrijeme nezaposlenosti, nažalost”, zaključila je.

Zašto gospodin Mario proživljava strah ususret mirovini, pročitajte ovdje.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.