S 30 godina, nakon deset godina provedenih u oružanim snagama i nakon pokretanja vlastitog posla, odlučio sam da ću se umiroviti do četrdesetog rođendana. Pomislio sam da u životu mora postojati nešto više od pukog rada.
Umjesto da nastavim raditi kako bih zaradio mirovinu ili se penjao u korporacijskoj hijerarhiji, želio sam slobodu; provoditi vrijeme kako želim, s kim želim i gdje želim.
Znate, gledao sam roditelje kako neumorno rade da bi na kraju stari otišli u Španjolsku provesti umirovljeničke dane. Želio sam isto to, ali dok sam još uvijek mlad. Preda mnom je bio cijeli život i nisam ga želio provesti radeći. Tada je za mene idealna mirovina bila sjedenje na plaži s pivom u ruci. Ideja da ne radim ništa privlačila me jer sam naporno radio.
Razvod mi je promijenio planove
Tijekom ranih tridesetih ulagao sam novac zarađen privatnim biznisom u nekretnine i dionice. Cilj mi je bio steći financijsku slobodu i stvoriti novac od kojeg ću živjeti dok starim. Međutim, s 35 godina prošao sam kroz razvod koji je promijenio sve moje planove. Iz braka sam izašao s gotovo ničim i praktički sam počinjao od nule. To me dovelo do krize srednjih godina.
Kako bih se izvukao iz krize, naučio sam svirati saksofon, pilotirati zrakoplovom, a upisao sam i pravni fakultet. Također sam otvorio još dvije firme. Do 49. godine bavio sam se životnim savjetovanjem i uspješno vodio svoje poslove. U tom trenutku počeo sam ponovno razmišljati o mirovini. Iako nisam odredio točan datum, znao sam da se želim umiroviti vrlo brzo.
Promjena definicije mirovine
Moja ideja o mirovini promijenila se nakon što sam proveo dva tjedna odmora na Maldivima. Iako je sve bilo idilično, jer to je savršeno mjesto za mirovinu, dosađivao sam se.
Umirovio sam se s 52 godine, ali ne u tradicionalnom smislu. Polako sam se povlačio iz posla, smanjivao broj klijenta i ostao raditi kao mentor par sati dnevno. Ostatak dana bih obavljao razne poslove po kući i oko nje, ono što sam prije mogao raditi samo vikendom.
Unuk još nije išao u školu pa sam ga često čuvao. Igrali bismo se satima. Sa suprugom sam obilazio druge gradove usred tjedna, kada nema gužvi. Iako sam uživao u takvom životu, nije mi to bilo nešto što bi me zadovoljilo do kraja života.
Nedostajala mi je rutina
Nedostajala mi je interakcija s klijentima, pomaganje ljudima, rutina i osjećaj da doprinosim životima drugih. Bez toga, osjećao sam se izgubljeno.
Svi vide mirovinu kao cilj do kojeg treba što prije doći. Vjerujemo da prvo radimo, a onda uživamo u mirovini. No, ubrzo sam shvatio da mi život s manje obaveza nije ispunjavao očekivanja. Godinu dana nakon umirovljenja odlučio sam ponovno primati klijente.
Savjetovanje i pomaganje drugima me ispunjava. Često imam osjećaj da to nije pravi posao pa zašto bih ga se onda odrekao? Dobivam plaću za nešto što volim raditi. Stvorio sam fleksibilan poslovni model koji mogu voditi gdje god se nalazim; u Francuskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji ili čak u kamp-prikolici na livadi.
Rad mi trenutno odgovara. Moj novi plan za mirovinu jest, sve dok mogu, nastaviti raditi ono što volim.
A vi? Kako ste vi doživjeli mirovinu? Napišite nam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
