Brojni su umirovljenici koji mogućnost rada u mirovini, posve neopravdano, smatraju napadom na njihovu osobu. Kao da se radi o obavezi, a ne o izboru. Dapače, misle da mediji ne bi trebali popularizirati taj mirovinski stil života te da u zreloj životnoj dobi ne treba raditi ništa.
Jedna od njih je i naša prijevremeno umirovljena čitateljica Zora koja priznaje da je naši članci ponekad i nerviraju. Naime, Zora je desetljeća provela kao šalterska radnica državne tvrtke i kaže da su je ljudi jednostavno iscrpili. Sada, dodaje, želi svoj mir i ono što joj pripada.
“Radili smo bez klime ljeti i bez dobrog grijanja zimi. Radila sam s ljudima koji su ulazili nervozni i izlazili još nervozniji. Svaki papir koji su donijeli bio je kriv, svaki red im je bio predug, a svaka moja rečenica bila je pod povećalom. Na kraju su počeli i snimati razgovore sa mnom mobitelom da bi me mogli tužiti šefu. Bila sam im kriva za sve; od pogrešnog obrasca do državne politike”, kaže Zora.
Napominje da usprkos neljudskim uvjetima rada na šalteru nije bježala s posla niti je otvarala lažna bolovanja. “Ali kad sam stekla prve uvjete za prijevremenu mirovinu, otišla sam odmah. Nisam bila pohlepna i nisam čekala da padnem s nogu kako bih imala sto eura više penzije. Bilo mi je dosta.”
“Danas na vašem portalu čitam kako umirovljenici moraju biti aktivni, moraju raditi, moraju pomoći sustavu. Kažu da nas je previše, a radnika premalo. Pa nek’ ti radnici rade više! Nek’ mladi ustanu i zarade. I ja sam zarađivala tuđu mirovinu godinama, bez da me tko pitao je li mi bilo teško. Zašto bih ja sad žalila mlade?” pita naša čitateljica pa nastavlja: “Dapače, dok sam radila, znali su mi dobaciti kako mi je lako jer sjedim na poslu i primam državnu plaću. A sad neki od mene traže razumijevanje? Solidarnost? Tko je mislio na mene kad mi je trebalo?”
Očito nesklona aktiviranju osobnih potencijala i iskorištavanju kompetencija u mirovini, Zora nastavlja: “Ne zanima me, niti me se tiče. Ja sam svoje odradila. Sad neka drugi naprave svoje. Neka zarade moju mirovinu, kao što sam i ja radila za nečiju tuđu. Taman da objavite tisuću priča umirovljenika koji idu sretni na posao, ja vam neću raditi.”
O samom iznosu mirovine kaže da je nevelik. “I ne mora biti velik. Dosta mi je toga da me netko nagovara na posao u penziji, da me pita jesam li korisna i trebam li se uključiti u društvo. Mene više ne zanima društvo! Mene zanima moj mir. I to mi nitko više neće oduzeti. Moja penzija je mala, ali slatka. Od političara na vlasti očekujem da naprave da bude dovoljno velika za dostojanstven život. To je njihov posao, a ne moj. Neću se više nikome objašnjavati ni opravdavati se. Sad živim kako ja hoću. A tko hoće raditi u mirovini, neka radi. Uplatit će nešto doprinosa i poreza pa će biti više para i za mene.”
“Samo bih napomenula da ja na poslu nisam imala ni psihologa niti smo znali što je to burnout. Kad bi netko spomenuo stres, rekli bi mu da od posla nitko nije umro. Radila sam krvavo, štedjela, podizala djecu, nosila torbe iz dućana, stizala sve. Sad je vrijeme da dignem sve četiri u zrak i uživam”, zaključuje Zora.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
