Po struci elektroničar, zagrebački umirovljenik Damir Sreš (64) karijeru je započeo u tvornici Elektroda, kao serviser aparata za zavarivanje, što mu je omogućilo proputovati bivšu Jugoslaviju. Nakon toga prešao je u Plivu gdje je radio gotovo 40 godina, većinom na energetskom održavanju. “Radio sam posao koji sam iskreno volio. S izvrsnim timom kolega razvijao sam rješenja kako smanjiti potrošnju energije i poboljšati učinkovitost sustava. To mi je bila prava strast”, prisjeća se.
Mirovinu je, kaže, dočekao s velikim veseljem, ne zato da bi mirovao, nego kako bi se više posvetio svojim brojnim zanimacijama i unuku Luki. Nije se više planirao vraćati u svijet rada, ali ubrzo mu je stigla ponuda koju nije mogao odbiti. “Nije prošlo ni tri mjeseca kad me nazvao direktor partnerske firme koja održava energetske sustave u Plivi i pitao me jesam li se odmorio. Pozvao me u ured i dogovorili smo da se vratim raditi na četiri sata dnevno”, otkriva gospodin Damir.
Rad na pola radnog vremena kao najbolja odluka
To, priznaje, smatra najboljim potezom koji je mogao napraviti. “Danas bih svakom umirovljeniku preporučio da nastavi raditi na četiri sata, ne samo zbog financija, već i zbog mnogih drugih prednosti. Ne doživite onaj nagli prijelaz, održavate rutinu, među ljudima ste, osjećate se korisno, a i drugi vas gledaju s poštovanjem, kao stručnjaka. A najljepše je to što znate da možete stati kad god poželite jer nema onog osjećaja da morate. I ne mora to biti rad u struci, može biti i nešto sasvim novo”, poručuje.
“Tužno mi je kad vidim ljude koji odu u mirovinu pa samo sjede pred televizorom, gledaju Sabor i vijesti, i jedu se iznutra. To nije život. Treba ostati aktivan, na ovaj ili onaj način”, napominje naš sugovornik.
Zadovoljan iznosom mirovine
Mirovinom je, kaže, zadovoljan. “Imam iznad prosječnu mirovinu, ali to ne znači da je astronomska i da ne moram paziti kako trošim. Od onih sam koji se vole pokriti koliko su dugi i koji ne žele financirati banke s kamatama na minus. Kao samac ne trošim puno na hranu, a nemam ni visoke režije jer živim u malom stanu. Najviše trošim na gorivo jer volim dulja putovanja autom, to je jedan od mojih najvećih gušta”, priznaje nam.
O općenito preniskim hrvatskim mirovinama govori smireno, pomalo filozofski, i ističe onu poznatu mudrost koja kaže da se živ čovjek na sve navikne. “Čovjek je prilagodljiva vrsta pa će preživjeti i s 500 eura, ali se brzo naviknuti i na 1000, a potrošiti i 1500. Tako da, nikad dosta. Nisam od onih koji kukaju, to me živcira, a osobito jer najviše kukaju oni koji imaju”, kaže.
Putovanja kao mali osobni projekti
Putuje često, i po Hrvatskoj i po inozemstvu. Nedavno je obišao Švicarsku, a sve je organizirao sam, od puta do smještaja preko interneta. “Svako je putovanje moj pravi mali projekt, sve unaprijed pomno razradim. Iako ponekad putujem sam, radije idem u društvu, uvijek se nađe netko tko je voljan pridružiti mi se, bilo od mojih prijatelja planinara, bilo prijateljica. Lijepo je u trenutku s nekim komentirati neobičan oblak, krajolik.”
“Na putu volim i upoznavati nove ljude, čuti drugačije mišljenje jer nas različitosti oplemenjuju. Mislim da ljudi kod nas još uvijek znaju biti konzervativni, vole osuđivati iako se deklariraju kao veliki vjernici. Bilo bi nam ljepše da smo malo otvoreniji”, govori nam.
Pleše standardne i latino plesove
U njegovu životu aktivnosti zbilja nikada ne nedostaje pa tako već deset godina pleše standardne i latino plesove. “Kad plešem, ne razmišljam ni o čemu drugome jer ples zahtijeva fokus i finu motoriku u sinergiji s partnericom. To je izvrsno za tijelo i mozak. Šteta što toliki muškarci ne znaju plesati. Osobno, bečkom valceru dugujem uspravno držanje, čak su mi znali reći da zbog toga izgledam nadmeno. Odgovaram im u polušali da je bolje hodati podignute brade, nego kao obješena vreća”, kaže kroz osmijeh.
Osim plesa, gospodin Damir već cijelo desetljeće pjeva u Gospel zboru Sunce. “Prije toga sam pjevao u župnom zboru Svete Mati Slobode, ali nakon razvoda to mi se više nije činilo primjerenim. Volim zborno pjevanje, tu mozak radi sto na sat jer moraš čitati note, pogoditi tonove, disati dijafragmom i uskladiti se s ostalim članovima zbora. Nema šanse misliti na išta drugo jer bi se to čulo. To je najbolja vježba protiv Alzheimerove bolesti”, smatra.
Najveća ljubav mu je astrofotografija
Kao član sportskog društva Plive, aktivno igra amaterski stolni tenis, a voli i planinariti. No, trenutačno mu je najdraži hobi astrofotografija kojom se počeo baviti prije tri godine.”Dok sam još radio uložio sam u stativ i fotoobjektiv i zbilja uživam u fotografiranju noćnog neba. S obzirom na to da je u Zagrebu svjetlosno onečišćenje iznimno veliko, često idem u ruralna područja. To budu predivni cjelodnevni izleti, baš se spremam u Liku. Astrofotografija je čista romantika, sjedim, promatram i fotkam i po četiri sata, često do dva u noći”, priznaje.
Na pitanje o zdravlju, kaže da ga muče uobičajene boljke za dob pa pije terapiju za srce i kolesterol. “Nemam nikakvih drugih problema, ali to pripisujem i genima. Moja je prabaka doživjela 108 godina, a mama je s 85 vitalna i samostalna. Planiram živjeti barem do stote”, kaže u polušali.
Sve stane kad je s unukom
Kad dođe petogodišnji unuk Luka, djed Damir sve druge aktivnosti stavlja na čekanje: “Igramo se svemirskih ratnika, tražimo planete, sadimo čarobni grah i penjemo se do diva. Vidim po njegovom licu da voli naša druženja i to je sreća koju se ne može izmjeriti. Odrasli kalkuliramo, nosimo maske, ali djeca ne znaju glumiti. Djeca nas vraćaju onome što je u životu najvažnije, a to su iskrenost i ljubav bez računice.”
