Priča naše čitateljice Vinke i komentari koji su uslijedili na njega, otvorili su vrlo osjetljivu temu: odnos umirovljenika prema vršnjacima koji se odluče raditi i nakon odlaska u mirovinu. U svojem pismu, podsjetimo, zaposlena i profesionalno cijenjena Vinka otvoreno proziva zluradost i ljubomoru iz vlastitog okruženja. A takvi osjećaji nisu nimalo rijetki.
Uspoređivanje s drugima nije zdravo
Umirovljenici koji više ne rade često uspoređuju svoj život s onima koji su i dalje aktivni. Ako sami osjećaju da je njihova knjiga zatvorena, ako osjećaju manjak smisla ili nezadovoljstvo, tuđe profesionalne uspjehe doživljavaju kao podsjetnik na vlastite propuštene prilike i promašaje.
“Možda sam i ja mogla raditi u penziji da me je tko imao školovati da postanem doktorica ili da sam mogla naći posao u kancelariji. Treba dati mladima priliku da rade, a ne zauzimati radna mjesta”, kaže jedna naša čitateljica. Iz takvih izjava nedvojbeno se čita podsvjesna zavist, ne zato što netko doista “uzima tuđe mjesto”, nego zato što se otvaraju neugodne usporedbe s vlastitim odlukama i okolnostima.
Tko smo u mirovini?
Mirovina donosi slobodu, a svaka sloboda donosi odgovornost. Između ostalog, odgovorni smo za vlastiti identitet koji smo izgradili na poslu ili njegov eventualni gubitak. Kada netko iz iste generacije i dalje ima poštovanje, društvenu vidljivost ili financijsku sigurnost kroz rad, oni koji se u potpunosti povuku mogu se osjećati manje vrijednima ili čak suvišnima. To nerijetko prerasta u kritiku i neprijateljstvo prema onima koji ostaju aktivni.
Pohvaliti se poslovnim uspjehom je dobro
Pojedini umirovljenici koji rade javno slave svoje uspjehe, često nesvjesno izazivajući dodatnu zavist. Iako iza toga stoji zadovoljstvo i potreba da pokažu da još mogu i vrijede, drugima to može zvučati kao dokazivanje ili hvalisanje. Upravo zato se na društvenim mrežama lako stvori atmosfera u kojoj je “rad u mirovini” povod za podjele, a ne za uzajamnu podršku.
Ljudi ne znaju prepoznati vlastitu zavist pa im je posve normalno kuditi one koji rade i tražiti razloge zašto je njihov rad loš, štetan i nepotreban. Teže je realno sagledati stanje i pohvaliti one koji aktivno upravljaju vlastitim životom.
Baka servis je sjajan, ako ga se ne koristi kao emocionalnu štaku
Često se u raspravama čuje rečenica: “Bolje bi joj bilo da čuva unuke. Nema veće sreće od toga.” Ako netko čuva unuke prvenstveno zbog vlastitog osjećaja sreće, a ne zbog dobrobiti djece, tada zapravo koristi djecu za zadovoljenje osobnih potreba.
Još je problematičnije kada se ta uloga pretvori u alat uspoređivanja pa se postavlja iznad onih baka koje žele ostati profesionalno aktivne. Na taj se način “baka-servis” pretvara u moralnu batinu, a ne u slobodan izbor, što stvara nepotrebne podjele među umirovljenicima. Bake koje rade sjajan su uzor svojoj unučadi, a bake koje ne rade, mogu biti stup obitelji. I jedno i drugo je vrijedno.
Fizički rad je težak, ali ima i težih
U raspravama o radu u mirovini često se pojavljuje i podjela na one koji su tijekom radnog vijeka obavljali fizički težak posao i one čiji je rad bio intelektualne prirode. Oni koji su život proveli u pogonu nerijetko vlastiti umor i iscrpljenost koriste kao opravdanje za potpunu neaktivnost u mirovini.
No problem nastaje kad taj osobni osjećaj pretvore u univerzalno pravilo pa s podcjenjivanjem gledaju na one koji su radili intelektualne ili poslove za koje treba visoka naobrazba. Time se tuđi rad omalovažava kao lakši ili manje vrijedan, iako je mentalno iscrpljivanje, odgovornost i dugotrajni stres često jednako težak teret
Na ljestvici deset najstresnijih zanimanja su profesije rada s ljudima, u hitnim službama ili sjedilački poslovi poput kontrole leta. Po zdravlje i obiteljski život najopasnije su profesije u kojima je teško “isključiti se nakon radnog vremena”, one u kojima se traži odgovornost za tuđe živote i životne ishode te one koje traže stalnu dostupnost, pokazala su brojna istraživanja.
“Da je žena radila na normi za minimalac 40 godina jedva bi dočekala mirovinu. A ovi što se klate po kancelarijama i na državnim jaslama mogu raditi i do sto”, piše jedna naša čitateljica frustrirana činjenicom da njena vršnjakinja Vinka još uvijek radi i uživa u tomu. Ova rečenica malo govori o težini tuđih poslova, ali vrišti da njena autorica nije zadovoljna vlastitim životom, a ni vlastitim poslom. Jer tko radi posao koji voli, zapravo ne radi niti jedan dan u životu.
Ne mora svatko raditi
Psiholozi poručuju da prava vrijednost umirovljenika ne leži u tome rade li ili ne rade, već u tome pronalaze li smisao i zadovoljstvo u životu. Ljudi koji kude i ponižavaju druge zato što rade, uglavnom nisu zadovoljni svojim životima i svrhom.
Smisao se može naći i izvan posla; bilo da je to posao, hobi, volontiranje ili obiteljski život. Zavist i zloba prema onima koji izaberu drukčiji put samo su odraz unutarnje nesigurnosti, a ne činjenice da ih ugrožavaju zaposleni vršnjaci.
U tom svjetlu treba i tumačiti Vinkinu poruku: “Pustite nas na miru, nismo mi glupi i ne trebate se zauzimati za nas.” Jer raditi ili ne raditi u mirovini osobni je izbor i svaki takav izbor je dobar. Razloge za nezadovoljstvo u takvim slučajevima treba tražiti u sebi jer istinska sloboda počinje tek onda kad se tuđi izbor prestane doživljavati kao prijetnja.
Kako izbjeći zavist i ljubomoru u mirovini?
Pronađite vlastiti smisao bilo kroz hobi, volontiranje, brigu o unucima ili aktivizam. Zadovoljstvo dolazi iz aktivnosti koje sami birate, a ne iz tuđih odluka. Uz to, nikada se nemojte uspoređivati s drugima. Stalno gledanje u tuđe živote samo produbljuje osjećaj nezadovoljstva, upozoravaju psiholozi. Umjesto toga, fokusirajte se na vlastite ciljeve i male pobjede.
Prihvatite različitost i činjenicu da netko želi raditi do osamdesete, netko jedva čeka mirovinu. Oboje je jednako legitimno i nitko vas ne ugrožava.
Njegujte prijateljstva i krećite se među ljudima. Razgovor, druženje i nova poznanstva pružaju osjećaj pripadnosti koji se često traži kroz posao. Možda je upravo nedostatak interakcije s drugim ljudima korijen vaše zavisti. K tomu, budite zahvalni. Svjesno bilježite što imate i u čemu uživate. Ljubomora teško opstaje kada svaki dan primijetite barem tri stvari na kojima ste zahvalni.
Ne zaboravite da mirovina nije natjecanje nego nova životna faza. Oni koji nauče pronaći zadovoljstvo u vlastitim izborima bit će sretniji, bez obzira na to je li njihova jutarnja rutina odlazak na posao ili mirna kava na balkonu.
