Radila sam 42 godine, a mirovina mi je samo 980 eura: Ne može svima jednako

U raspravama o mirovinskom sustavu sve se češće čuje glas onih s najmanjim mirovinama koji pozivaju na uravnilovku – izjednačavanje primanja svih umirovljenika, neovisno o godinama rada ili visini uplata.

Pri tome se često miješa usklađivanje mirovina s inflacijom i rastom plaća, što je zakonski mehanizam zaštite životnog standarda, s poravnanjem po kojem bi svi imali jednaku mirovinu i kupovnu moć. Upravo na takve ideje reagirala je naša čitateljica koja se predstavila nadimkom Jaca.

Svjesna je, kaže, da je teško pronaći pravednu formulu i žao joj je ljudi koji su zbog bolesti ili zbog toga što su postali tehnološki višak kratko radili. No, upozorava da nije riječ o jednakoj situaciji kod svih: “Treba uzeti u obzir i to kako su neki svjesno izabrali da budu tehnološki višak i to zbog otpremnine. Stoga treba razlikovati, među onima s kraćim stažem, osobe u invalidskoj mirovini i one koji su ostali bez posla bez otpremnine i mogućnosti daljnjeg zapošljavanja.”

Naglašava da rad treba stimulirati, a ne poticati nerad kroz razne socijalne transfere. “I do sada se to činilo raznim dodacima koje ja nazivam energetskim. I ja bih željela, barem povremeno, neki besplatni energetski napitak”, slikovito kaže.

Svoj stav temelji na vlastitom radnom iskustvu. Tijekom fakulteta, kako kaže, izgubila je četiri godine staža, a potom je odradila 41 godinu i osam mjeseci u tri smjene, uključujući subote, nedjelje i blagdane. “Tek sada, s usklađivanjem, moja je mirovina 980 eura”, objašnjava. Zapravo, Jaca prima gotovo prosječnu mirovinu za 40 i više godina staža, prema statističkom izvješću HZMO-a.

Posao koji ne može svatko raditi

Posao koji je obavljala bio je sve samo ne uredski i miran. Dapače, bio je i opasan. Radila je sama s oko 70 maloljetnika s problemima u ponašanju, među kojima je, kako navodi, bilo i bombaša i ubojica. “Iluzija je kako su svi oni koji su dugo radili, radili kancelarijski, miran posao. Moj je bio visoko rizičan, bez beneficiranog radnog staža, a uključivao je i fizički rad”, naglašava.

Opisuje kako je, uz odgojni, obavljala i čitav niz drugih poslova: od pranja podova i prozora, kuhanja i košnje trave, do orezivanja živice, sve zajedno sa štićenicima o kojima se brinula. “Ne možete od nekoga tražiti da radi, ako i sami ne radite, ako niste primjer koji će slijediti”, kaže Jaca. Bila je i vozač, često koristeći vlastito vozilo, medicinska sestra, instruktor, odgajatelj, ali i prijatelj, majka i rame za plakanje. “Bili smo im sve”, sažima svoje iskustvo.

Socijalizam je za savršene, a savršeni nismo

Kasnije je radila s migrantima, što je bilo još teže. Ističe kako je znala istodobno raditi s petnaest ljudi iz različitih, čak i sukobljenih zemalja, s potpuno različitim kulturama. “Nisam znala njihove jezike, ali ponekad su osobni primjer i demonstracija dovoljni za odgoj”, objašnjava. I zato, misli, da bi izjednačavanje mirovina bilo pogubno i za društvo i za pojedince. Takav potez nagrađivao bi nerad, ubijao izvrsnost i unazadio društvo.

Posebno se osvrnula na anegdotu koju je naš čitatelj Goran ispričao o socijalizmu i navodnoj jednakosti koja uništava one najbolje u zajednici. “Pohvale Goranovoj anegdoti! Na najbolji način dočarava kako se ne mogu jednako vrednovati nejednaki, odnosno rad i nerad”, ističe Jaca. Kaže, socijalizam i raspodjela prema potrebama su ideal, ali za idealne ljude i idealno društvo. “Mi smo daleko od idealnog”, zaključuje. Goranov osvrt na koji je reagirala možete pročitati klikom na ovu poveznicu.