U Europi je uobičajeno da umirovljenici budu podstanari, štoviše, ako nemaju dovoljno veliku penziju, pribjeći će zajedničkom stanovanju. Oni koji su vlasnici često prodaju nekretninu i sele se u manje, praktične stanove te se ne vežu za jedno mjesto. Takav pristup omogućava im lakše pokrivanje troškova, održavanje životnog standarda i upravljanje režijama, što svojim iskustvom za TheGuardian potvrđuje i 65-godišnja britanska učiteljica Deborah Herring.
”Sad kad sam u mirovini, dane ispunjavam laganim šetnjama, posjetima muzejima i odlascima u kazalište. No, znam da bi moji bivši kolege iz privatne internatske škole u kojoj sam donedavno predavala religijske studije, a koji i dalje žive u skupom selu u Oxfordshireu, bili zgroženi mojom situacijom“, kaže ova umirovljena učiteljica.
Cimerstvo u gradu umjesto samoće na selu
”Zgrozili bi se što sam prije nekoliko tjedana došla kući i zatekla dva neznanca kako spavaju na mojem kauču. Zgrozili bi se i što moram podnositi prepunu smrdljivu kutiju za mačke koja nije moja. Najviše od svega, bi li bi zgroženi što sa 65 godina napuštam dvosobni stan u zajedničkom stanovanju kako bih se preselila u četverosobni stan gdje ću vjerojatno živjeti s ljudima čija je ukupna dob manja od moje”, otkriva.
Ova se učiteljica na zajedničko stanovanje odlučila prije dvije godine kad je, umorna od samotnog života u unajmljenoj kući na selu, preselila u London. “Radije bih učinila bilo što nego ostatak života provela u selu gdje autobusi voze jednom dnevno, Zato sam u Londonu unajmila stan koji sam do sada dijelila s tridesetogodišnjim parom. No, nakon razdoblja u kojem sam se osjećala kao da im držim svijeću, opet selim. Živjet ću s još troje mladih ljudi u stambenoj zgradi mješovite namjene u kvartu Bermondsey u južnom Londonu.”
Veseli se nečem novom i drugačijem
”Neću imati elegantan vrt i roštilj na terasi, umjesto toga, dijelit ću kuhinju s neznancima, čekati da dvadesetogodišnjaci izvade rublje iz perilice i pokušavati pronaći zajednički jezik s ljudima koji se ne sjećaju vremena prije interneta. To mi, zapravo, ne smeta. Imam petero djece, tako da nemam problem s mladima. Uostalom, nemam previše izbora“, kaže Herring, koja iza sebe ima dva braka.
Njezina učiteljska mirovina od 1.136 eura dovoljna je za pokrivanje (dijeljenih) mjesečnih troškova stanarine i hrane, plus pokoju kartu za kazalište. “Na sve to morate gledati kao na priliku da učinite nešto novo i drugačije, a ne kao korak unatrag u životu”, zaključuje ova učiteljica.
A vi, biste li bili spremni dijeliti stan s neznancima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
