Lakše je prigovarati i prditi u kauč nego doći na prosvjed za mirovine

Malo je dana ostalo do velikog prosvjeda koji organiziraju Sindikat umirovljenika Hrvatske i radnički sindikati. Prilika je to za artikulaciju glasa umirovljenika i slanja političke poruke vladajućima koju su umirovljenici toliko puta do sada propustili poslati.

“Ima nas više od 1,2 milijuna. Trebaju nam prosvjedi. Zašto se umirovljenici ne ujedine? Mogli bismo vladati ovom zemljom da je sloge!” poruke su to koje slušamo između prosvjednih ciklusa. Svi bi više, bolje, jače, ali kada se nešto stvarno organizira, kada se umirovljenici pozovu na okupljanje, kada se organiziraju prosvjedi – prioriteti se mijenjaju.

Građanska lijenost i zapuštenost hrvatskih umirovljenika je zapravo ništa drugo nego povijest bolesti društva u kojem živimo. “Opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu”, svojevremeno je kazala ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić.

Prebacivanje odgovornosti

Vidljivi simptomi te dijagnoze vidljivi su već desetljećima. Umjesto podrške, onima koji pokušavaju nešto učiniti, servira se kritika i napad, obeshrabruju se oni koji kane doći. “Neću vam doć na skup jer niste zavrijedili. Jer ste došli pljeskati vladajućima. E pa ja neću. Mogu, ali ne želim. Vi se ne borite za umirovljenike, već za sebe, kao i svi ostali političari, takvi nama ne trebaju”, posve nekoherentno, ali emotivno piše naš čitatelj Mladen u svojem iščašenom razumijevanju prosvjeda. Mladen misli da netko mora zaslužiti privilegij da se bori za njegovu bolju mirovinu.

Tko ne želi, nađe opravdanje

Opravdanja traže i oni koji izlažu “objektivne prepreke”. Unaprijed im se ne sviđa prosvjed pa se pitaju: “Što je s bolesnima i onima koji nemaju za put?” Kao da se svih 1,2 milijuna umirovljenika mora zgurati na Jelačić plac. “Ili svi ili nitko, sve drugo je diskriminacija”, još jasnije tu uvrnutu logiku ocrtava čitateljica Jadranka koja krivi sindikate jer “ne organiziraju prosvjed u svakom gradu”.

Lista opravdanja je prevelika da bismo je do kraja prepisivali; od toga da su umirovljenici prometno odsječeni do toga da “najprije treba ispraviti nepravde i pljačke, a onda prosvjedovati.“ Sumanuto, zar ne? Jadranka i njoj slični, zapravo, imaju potrebu opravdati svoju pasivnost i odbaciti odgovornost za svoju sudbinu.

Onima koji su nam poslali bijesne poruke da “je trebalo organizirati prijevoz iz svih gradova”, eksperimenta radi, ponudili smo pokriti trošak prijevoza, čisto da vidimo njihovu reakciju. Izostala je potpuno. Osim toga, besplatan vlak za umirovljenike “ne staje u njihovom dvorištu”, vožnja autobusom po upola nižoj cijeni za umirovljenike ne dolazi u obzir jer im je “zlo od vožnje”, a ni Blablacar s kojim za par eura mogu doći do metropole nije nešto što im je “po volji”. Imaju žarku želju prosvjedovati, ali, eto, zvijezde se nisu poklopile ovog puta. Više sreće drugi put.

Podrška koja to nije

Dakako, ni političari izostavljeni iz ove akcije nisu zadovoljni jer nisu dobili mjesto na pozornici, a osjećaju da im ona pripada. Takvih je, neslužbeno doznajemo, podosta. Jedni šute, drugi uz deklarativnu podršku bacaju klipove organizatorima pod noge.

Nije zadovoljan ni Milivoj Špika (BUZ) koji se i sam relativno uspješno okušao u organiziranju prosvjeda. Već danima upozorava da organizatori nemaju rješenja za veće plaće i mirovine. Takva zamjena teza racionalno zvuči, ali riječ je o manipulaciji, a takvi pokušaji delegitimiziranja i gatekeepinga dio su legitimnog političkog arsenala. Jer ovi organizatori se ne bore za glas birača i ulazak u Sabor i ne moraju imati rješenje. Oni nisu izvršna vlast koja upravlja proračunom niti se natječu za nju. Dovoljno je da ukažu na problem i pošalju poruku: “Ima nas!” Baš kao što su to činili umirovljenici i radnici u Grčkoj, Francuskoj…

Osim toga, ne treba zaboraviti ni da sami umirovljenici nisu homogena skupina. Postoji cijeli niz dobrostojećih umirovljenika koji žele zadržati statusnu distancu pa one “s dna ljestvice” upozoravaju zašto su prosvjedi “unaprijed propala stvar” jer nema novca, jer nema rješenja, jer nema nade, jer jednostavno mora biti tako kako je. A njima je dobro.

Sve je isto kao i prije deset godina

Zapravo, ovaj smo tekst, ali s drugim riječima, pisali 2017. godine kada je uspješan prosvjed, uz veliki otpor politike i dijela gore prozvanih umirovljenika, samostalno organizirao Sindikat umirovljenika Hrvatske. I tada smo konstatirali da je “lakše prigovarati i prditi u kauč” nego nešto poduzeti. Nema razloga da iz njega ne posudimo zadnji pasus za kraj ovog teksta:

Upravo na takvo ponašanje računaju oni s druge strane barikade – da će “običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro” i dalje raditi u korist vlastite štete izbjegavajući svaki napor koji bi trebalo uložiti u neizvjestan rezultat. Jer rat još nitko nije dobio bez odlaska u bitku, zar ne?