Umirovljenica Ankica (72) iz Zagreba u razgovoru za naš portal otkriva da ima mirovinu 680 eura, a suprug dobiva 720. To bi im, kaže, bilo dovoljno za život kad svako malo ne bi bilo većih izdataka.
“Muž plaća režije, povremeno daje i za hranu, održavanje stana. Pokvarila nam se klima u autu i na to je otišlo 800 eura. Kako koji euro pokušavam uštedjeti, za ne daj Bože – liječnika, pogreb, crne dane, tako i ode na ovakve iznenadne troškove”, otkriva nam.
Prisjeća se da su nekada, iako nisu živjeli luksuzno, ipak mogli bez većih briga planirati život. “Suprug je dobio stan od firme, a mi smo s plaćama živjeli solidno. O hrani nismo razmišljali, niti o školovanju djece. Svake godine išli smo na more, vikendom na izlete. Prvi smo auto kupili novi, iz salona. Svijet je išao naprijed i bili smo uvjereni da će djeci biti još lakše nego nama. Ispalo je obrnuto. Djeca danas rade od jutra do mraka, a teže stvaraju i manje uživaju”, ističe.
S mirovinom pomaže kćerinoj obitelji
Sin joj već dvadeset godina živi u Grazu i ondje je, kaže, ipak bolje. “On i snaha imaju dobre poslove, ali su si i visoko postavili ljestvicu. Stalno u nešto ulažu, imaju kredit za auto. Mogu vam reći da ni oni nisu bezbrižni, a djeca vani također koštaju. Nekad su školovanje i aktivnosti bili gotovo besplatni, danas se sve plaća”, govori.
Kći je pak, otkriva, ostala u Zagrebu i s prosječnim hrvatskim primanjima pokušava prehraniti troje djece. “Više od pola plaće daje na aktivnosti, sportsku opremu, tečajeve, instrukcije, školske izlete. Ne čudi me što se ljudi rijetko odlučuju na troje djece”, kaže umirovljenica koja kćeri, unatoč skromnoj mirovini, i dalje pomaže.
Kći ima 1.600 eura plaće, maturalac košta 1.350 eura
Jedan od unuka ide u treći razred srednje škole i uskoro putuje na maturalac koji košta 1350 eura bez džeparca.
“Podstanari su s prosječnim plaćama, ona prima oko 1.600 eura. Trebam li objašnjavati kako žive? Žive na rate. Došli su do toga da vidim kako više nemaju za podmiriti osnovne troškove. Vikendom prijateljici čisti stan za dnevni najam u gradu, trudi se, a i unuka koja studira radi vikendom u trgovini odjećom”, ispričala je. Kaže da nije mogla gledati kako se obitelj muči pa je unuku dala 500 eura za posljednju ratu maturalnog putovanja.
No, to je izazvalo svađu sa suprugom, pa nam se požalila. “Ljuti se i kaže mi da nama nitko u životu nije pomogao, sve smo morali sami. On govori da je ovo zadnje što im dajemo jer imamo i svojih troškova i male penzije. Kaže i da smo najmlađem već dali 200 eura za krizmu i da ih ne možemo stalno pomagati. U neku ruku je u pravu, ali takvo je moje srce. Pomagat ću im dalje, makar im dala poskrivečki”, zaključuje Ankica.
Pišite nam i vi kako živite s mirovinom, pomažete li odrasloj djeci?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
