Odvajanje socijale od mirovine: Pazite što želite, moglo bi vam se ostvariti

Hrvatski umirovljenici uvijek znaju kome treba oduzeti da bi se njima dalo više. Prvi na udaru su, razumljivo, političari koji ne isporučuju obećane rezultate. Ali jednako često na meti su primatelji takozvane nacionalne mirovine koja se formalno zove nacionalna naknada za starije osobe jer, zapravo, i nije mirovina.

Riječ je o socijalnoj pomoći namijenjenoj onima koji, među ostalim uvjetima, nisu prikupili najmanje 15 godina staža potrebnih za starosnu mirovinu. Iako ta naknada samo prolazi kroz HZMO i ne financira se iz mirovinskih doprinosa. U nastavku ćemo je, radi jednostavnosti, zvati nacionalnom mirovinom, baš onako kako je svi zovu.

I upravo zbog tih bijednih 160 eura socijalne pomoći mnogi je umirovljenik “pravednički” povikao kako iz mirovinskog sustava treba izbaciti svu socijalu pa da svatko na kraju dobije ono što je tijekom radnog vijeka zaradio. To, priznat ćemo, zvuči pošteno i vrlo jednostavno. No ljudi imaju ugrađenu grešku: čim manje znaju, tim im se rješenje svakog kompliciranog problema čini jednostavnije.

Ali kada bi se takvo pravilo počelo primjenjivati na njihove mirovine, mnogi bi ostali iznenađeni. Posebno to vrijedi za primatelje najniže mirovine koji taj izraz „najniža mirovina“ doživljavaju kao potvrdu da ih je država zakinula. Na njihovo iznenađenje, djelovanje tog mehanizma sasvim je suprotno, bez obzira radi li se o 25, 35 ili 40 godina staža.

Najniža mirovina je dijelom i socijala

Kako se računa ta najniža mirovina? HZMO prvo izračuna mirovinu prema stažu, plaćama i vrijednosnim bodovima, a ako je rezultat niži od zakonskog minimuma po godini staža, isplata se socijalno nadograđuje do tog iznosa.

To znači da je netko tko danas prima 520 eura najniže mirovine možda prema vlastitim bodovima ostvario 400, 380 ili još manje eura. Razliku mu sustav nije oduzeo nego dodao, solidarno, na račun onih koji su u sustav dali više.

Najnoviji podatci HZMO-a dobro pokazuju razmjere te socijalne nadogradnje. Samo među 282.713 korisnika najniže mirovine određene prema ZOMO-u (bez međunarodnih ugovora) prosječna isplaćena mirovina iznosi 477,02 eura, dok bi prosječna mirovina izračunata samo prema njihovu stažu i ostvarenim plaćama iznosila 345,93 eura. Razlika je 131,09 eura mjesečno po korisniku.

Kada se ta prosječna razlika pomnoži s brojem korisnika, dolazi se do približno 37 milijuna eura mjesečno, odnosno oko 445 milijuna eura godišnje dodanog novca kroz institut najniže mirovine. Za usporedbu, nacionalna mirovina mjesečno košta 3.1 milijun eura, a kada bi se taj novac raspodijelio na sve umirovljenike, iznosilo bi to tek 2,50 eura.

“Ali radio sam 40 godina”

„Ali radio sam 40 godina“, kaže naš nezadovoljnik koji misli da je zakinut. I to je točno, ali četrdeset godina rada na minimalcu nije isto što i četrdeset godina uplata prosječnih ili natprosječnih doprinosa. Mirovinska formula ne haje za očekivanja i povrijeđene osjećaje. Ona zna koliko je tko dugo radio, koliko je doprinosa uplatio, kakve je vrijednosne bodove ostvario i je li u mirovinu otišao prije vremena pa će shodno tome mirovinu primati dulje.

Uz to, mirovinsku formulu nije briga koliko je tko težak ili odgovoran posao radio niti koliko se naš umirovljenik smatra zaslužnim. „Ali zašto sam ja radio 40 godina?“ pita naš nezadovoljnik. Vjerojatno za plaću. O mirovini se u našoj državi nikada nije pretjerano razmišljalo. “Najvažnije je da se što duže uživa”, kažu mnogi. Svijest o mirovinskoj sigurnosti u Hrvatskoj tek se gradi. A nije ni da smo postigli preduvjet sigurnosti radnog mjesta i konkurentnosti na tržištu rada.

To, dakako, ne znači da sve mirovine ne bi trebale biti više. Pa i one „nacionalne“. Trebale bi.

Primatelji nacionalne mirovine nisu krivi za male mirovine

Zato je gotovo perverzno kada korisnik najniže mirovine govori da bi trebalo ukinuti nacionalne mirovine i da bi svatko trebao dobiti samo ono što je uplatio. Znači li to da će, ako mu osobni bodovi daju 390 eura, a danas prima 520 zahvaljujući institutu najniže mirovine, odbiti „solidarnih“ 130 eura koje svaki mjesec prima?

Ni tvrdnja da primatelji nacionalne mirovine „nisu ništa radili“ ne mora biti točna. Teoretski, netko može imati 14 i pol godina staža, tijekom kojih je radio na visokim plaćama i uplatio više doprinosa od osobe koja je trideset godina radila za vrlo nisku plaću.

Ipak, bez najmanje 15 godina staža nema pravo na starosnu mirovinu, nego samo na “nacionalnu” koja se financira iz proračuna. Istodobno, onaj koji joj želi uzeti tu nacionalnu mirovinu može primati mirovinu koju mu solidarni mehanizam podiže iznad onoga što proizlazi iz njegovih uplata i staža. Znači, granica od 15 godina je pravni uvjet, a ne potvrda da je jedna osoba više pridonijela društvu od druge.

Što ako socijalu stvarno izdvojimo

Što bi se dogodilo da socijalnu komponentu stvarno izdvojimo iz mirovinskog sustava? Na mjesečnom izvatku bi, primjerice, moglo pisati: mirovina prema stažu i plaćama 390 eura, zaštitni dodatak 130 eura, ukupno 520 eura.

A ako bi se taj zaštitni dodatak tretirao kao pravo iz socijalne zaštite, što po svojoj naravi jest, sasvim bi se legitimno otvorilo pitanje prihodovnog i imovinskog cenzusa. Jer, treba li država jednako pomagati čovjeku koji nema ništa i čovjeku koji ima malu mirovinu, ali veliku kuću, stan koji iznajmljuje, kuću na moru, vikendicu, građevinsko zemljište u centru grada ili veću štednju? Bilo što od toga?

Mnogi bi, zato, umjesto 520, primili samo 390 eura. I ne bi bili zadovoljni.

Hrvatski „bogati siromasi“

Tu dolazimo do hrvatskih „bogatih siromaha“. Umirovljenica može živjeti sama u kući od 250 četvornih metara na zemljištu vrijednom stotine tisuća eura i istodobno se smatrati siromašnom jer prima 500 eura mjesečno. Netko drugi može imati stan na Jelačić placu i još jedan koji iznajmljuje, a primati socijalno nadograđenu najnižu mirovinu. Treća ima kuću na moru koju obitelj koristi nekoliko tjedana godišnje, ali je ne želi prodati jer je želi ostaviti djeci.

Sve su to legitimne privatne odluke, ali svaka socijala mora proći test prihoda i imovine. Tada na red dolazi neugodno pitanje: zašto bi ostatak društva iz poreza ili kroz solidarni mirovinski sustav subvencionirali ljude koji raspolažu imovinom vrijednom više desetaka ili stotina tisuća eura i žele je ostaviti svojim potomcima? Mislite li da je to pošteno iz vizure mladog podstanara bez vlastitog stana, koji plaća najamninu, doprinose i poreze?

“Daj meni, njemu ne treba”

Najveća je ironija kada takav primatelj najniže mirovine istodobno prezire primatelja nacionalne mirovine od 160 eura. Taj čovjek možda nema stan, vikendicu ni nasljedstvo, a možda ima i četrnaest godina uredno plaćenih doprinosa.

Njegov kritičar, s druge strane, može biti obrtnik koji je namjerno desetljećima zakidao državu plaćajući doprinose na najnižu osnovicu, istodobno stječući vrijednu imovinu. Danas očekuje da mu solidarni sustav nadoknadi ono što njegove uplate nisu proizvele.

Pazite što želite

Potpuno se slažemo s tim da socijalu treba odvojiti od mirovina. No najveća i bez kriterija dodijeljena socijala jest institut najniže mirovine. Zato oni koji traže da se socijala izbaci iz mirovina i da svatko dobije samo ono što je obračunato na temelju staža i plaća trebaju dobro pogledati vlastito mirovinsko rješenje. Jer želja bi im se mogla ostvariti.