Kako smo u Jugoslaviji slavili Božić

Nakon više od četrdeset godina, ovo će vjerojatno biti prvi Božić koji će se opet smjeti nazvati obiteljskim blagdanom. Pokazivanje političkog prkosa više nema smisla, pa je očito trenutak za intimni povratak jednome od najstarijih rituala ljubavi i mirotvornosti zapadne civilizacije, pisala je 1990. u zagrebačkom Svijetu Alemka Lisinski.

Rano je jutro , nije se još ni razdanilo. Ležim u toplom krevetu i gledam u kalijevu peć na drugom kraju sobe. Kroz poluotvorena vratašca dopire sjaj vatre šireći igru svjetla i sjene po cijeloj sobi. Iz susjedne prostorije osluškujem tihe glasove mame i bake i kao za svakoga Sv. Nikole osjećam titravo uzbuđenje, ali ne ustajem iz kreveta nesvjesno se pokoravajući točno određenom ritualu. Nakon nekoliko trenutaka u sobu ulaze mama, tata, baka i djed počinjući pjesmu: “Sveti Niko, dođi skoro, vrijeme nam prolazi sporo; čekajuć’ i čekajuć’ pjevajuć’, i čekajuć’ pjevajuć’…”

Izlijećem iz postelje poput metka, no zaustavlja me bakina ruka. Prije nego što smijem otvoriti darove zamotane u prekrasni crveni celofan koji bliješti u tamnoj sobi, treba se pomoliti. Nakon vrlo brze molitve, približavam se prozoru ispod kojega su moje dvije čizmice, a u njima cijelo bogatstvo – igračke, čokolade, voće i, dakako, mnogo zlatnih šiba. Šibe su znak da sam cijelu godinu bila dobra, i premda su me uvijek napola u šali strašili da ću umjesto šiba dobiti crnog krampusa, to se ipak nikad nije dogodilo.

Nakon uživanja u darovima koje je donio Sveti Nikola, odlazila bih u vrtić ili poslije u školu, gdje sam s prijateljima i prijateljicama izmjenjivala voće i slatkiše. Netko bi odmah mogao pomisliti da su se djeca koja kod kuće nisu slavila Svetog Nikolu, a poslije i Božić, osjećala zakinutima, izbačenima iz atmosfere općeg slavlja. Nasreću, to je sasvim pogrešna pretpostavka, jer djeca osjećaju veliku potrebu za skladom, pa lako pronalaze načine kako će svoje prijatelje uključiti u vlastito veselje.

Svake je godine u početku prosinca Sveti Nikola simbolički označavao ulazak u mjesec prepun uzbuđenja, s kulminacijom na proslavi Nove godine. Tek što su se pojeli kolači od Nikolinja, počeli su se peći božićni. Odmah potom pripreme za megalomanske novogodišnje proslave.

 

Sveti Nikola, Isusek, Djed Mraz…

U Svetog Nikolu i Isuseka koji zvone na vratima (i dan-danas za ove blagdane mama ima spremno malo zvonce) donoseći darove i mir među ljude, vjerovala sam veoma dugo. I danas se živo sjećam predivnoga snježnog Badnjaka (kad je još vladala ekološka ravnoteža pa je snijeg padao na Božić), išla sam u treći razred osnovne, kad smo se nakon škole išli sanjkati, a ja sam čula kako moje prijateljice međusobno govore da već znaju što su im roditelji kupili za Božić. Osjetila sam užasnu bol. Povrijeđena u dječjoj vjeri, otrčala sam kući i pitala mamu je li doista istina da darove ne donosi Isusek, nego da ih kupuju ona i tata.

Mama je vjerojatno u tom trenutku shvatila da je došao tzv. trenutak istine i pokušala mi objasniti da Isusek ne bi stigao svima donijeti darove, pa zbog toga svake godine roditeljima kaže što da kupe svojoj dobroj djeci. Unatoč maminu trudu da pomiri mit sa stvarnošću, za mene je tad zauvijek nestao onaj aspekt vjerskih blagdana, koji je donosio dodir s Nepoznatim, izazivajući gotovo fizički snažna uzbuđenja.

Bolno razotkrivanje pravog obilježja Božića svakako nije bilo ekskluzivno moj doživljaj, naprotiv, milijuni djece širom svijeta prije ili poslije moraju proživjeti taj udar realiteta. Jer, osim usađivanja moralnih normi i kriterija za svakidašnjicu i cijeli život, onaj dio vjerskog odgoja koji govori o odnosu čovjeka i Boga djeca i ne mogu prihvatiti i razumjeti drukčije nego kao bajku. Upravo rušenje božićnog mita jedna je od bolnih točaka odrastanja, jer njome počinje sumnja u dotad neupitnu strukturu svijeta i svemira, kojom u svojoj dobroti vladaju Otac, Sin i Duh Sveti.

 

I komunisti su slavili u tajnosti

Zabluda je misliti da samo djeca koja idu na vjeronauk osjećaju vjeru, ili imaju neki odnos prema njoj. Dovoljno je da u obitelji postoji jedna osoba koja malom stvoru objašnjava biblijske priče, ili ga uči molitvama, ili pak vlastitim primjerom pokazuje vjerske osjećaje, da bi dijete u svojog glavi i srcu stvorilo temeljnu sliku spiritualnog svijeta.

Osobite teškoće imaju djeca u domovima kojih, iz bilo kojeg razloga, vjere s njenim ritualima nema, ili je čak zabranjena. Takvi se mališani u većini slučajeva moraju boriti s ambivalentnim osjećajima – s jedne strane svi su vjerski simboli (crkve, Božić i Uskrs, bojena jaja, darovi, molitve, vjerske pjesme) nevjerojatno tajnoviti i privlačni, a s druge strane čudni i pomalo neprijateljski, jednostavno zato što ih njihovi roditelji ne prihvaćaju.

Vjerski čvrsto opredijeljene obitelji (katolički ili pravoslavno), članovi kojih su tzv. aktivni vjernici ili praktikanti, svoju djecu od najranije dobi upućuju na vjerski odgoj, a to razumijeva redovite odlaske u crkvu i zatim na vjeronauk. Na kraju, u takvoj kućnoj atmosferi vjera je svakodnevna (npr. molitva prije jela, itd.). Nema pravila koje kaže da tako odgojena djeca u pubertetu ili poslije ne proživljavaju sumnju u vlastitu vjeru, ili čak odustaju od nje.

Ipak, u znatno se većem rascjepu u pubertetu nađu ona djeca (a takvih je mnogo) obitelji kojih vjeru iskazuju uglavnom na običajnoj razini proslava vjerskih blagdana, povremeni odlasci u crkvu i moralni odgoj na biblijskim zasadama koje su ionako temelj humanistički opredijeljenog odgoja. Kod ove kategorije u mladenačkoj dobi nastupa radikalni bunt protiv hipokritske situacije u kojoj roditelji nisu aktivni vjernici, ili su čak ateisti, ali “za Božić priređuju bakanalije”.

Djeca ateista (namjerno ne povlačim znak jednakosti između komunista i ateista, jer poznato je da su mnogi komunisti, doduše u tajnosti, slavili vjerske blagdane, a tek odnedavno nova reformirana partija to im otvoreno i dopušta) u odrasloj dobi razvijaju najrazličitije reakcije. Od priznavanja i aktivnog slavljenja vjerskih blagdana kao znakova zapadne civilizacije, priznavanja ali ipak vlastite apstinencije od slavlja, sve do krajnje netrpeljivosti prema bilo čemu što podsjeća na vjeru. Neprijateljstvo, uglavnom usađeno subjektivnim i iracionalnim trenucima odgoja, često se proteže na sve aspekte religije, pa čak i na one koji se tiču obrazovanih laika, kao što je npr. uloga religije u povijesti, povijesti umjetnosti, književnosti. Dakle, na nešto što može i treba biti podložno svim racionalnim prosudbama.

 

U badnjoj večeri svi zajedno i na ulicama

Sjećam se gimnazijskog vremena koje je i inače obilježeno jakom potrebom za čvrstim grupnim druženjem. Tada smo pronalazili načine da na Badnji dan ujedinimo sve prijatelje bez obzira na vjeru. Prešutno je nađen pravi politički konsenzus, pa je osjetljiva situacija bila riješena ovako: nakon obiteljskih večera (koje neki uopće nisu imali, a neki za pravoslavni Božić) našli bismo se u gradu kasno navečer.

Zajednički smo obilazili ponoćke u različitim crkvama, ali zapravo nismo bili ni na jednoj misi, da ne bismo povrijedili prijatelje koji nisu poznavali obred ili nisu u njemu željeli sudjelovati. Nakon takvoga ritualnog obilaska sjeli bismo u neki od kafića i družili se do ranih jutarnjih sati. Cijeli je obred bio začinjen redovitim gunđanjem protiv malograđana koji i Božić slave antipatično doslovno, ali i laganom dozom ironije prema vlastitoj poziciji.

No, ono što je u ovim proslavama bilo doista lijepo jest to što je baš Badnja večer bila obilježena zaboravom obiteljskih razlika, umjereno svečanim tonom, ali i zajedničkim osjećajem blagoga političkog opozicionarstva prema komunističkom režimu koji je od javne proslave Božića bježao kao vrag od tamjana. To gimnazijsko druženje svake je godine rušilo službenu predrasudu da nas različite vjere razdvajaju. Za nas je to bio ne samo mali ekumenski doživljaj, nego i susret vjernika i ateista koji zajednički prihvaćaju simboliku jednog dana u godini kao dana pomirenja među ljudima dobre volje.

Oni ateisti koji uspiju doseći takvu granicu tolerancije mogu se izjednačiti s vjernicima koji istinski i dalje, bez obzira na promjenu vlasti, prihvaćaju Prvi maj kao svjetski simbol radničkog bunta, ili proslavu francuske revolucije kao znak rođenja laičke države.

Dakako, ni ja ni moje gimnazijsko društvo nismo naše Badnje večeri proslavljali u racionalnom osvještavanju ovog problema, nego smo ponašanje temeljili na razini slutnje ispravnoga i pravednoga, u žarkoj želji očuvanja druženja, kao jednoga od najljepših iskustava tinejdžera.

 

 

Slavilo se i na poslu, a škole nisu ispitivale

Ovo osobno iskustvo svakako nije uzorak od općeg značenja, a nije ni uputa za proslavu Božića. Ono je samo primjer jednoga od mogućih pristupa javnom dijelu proslave vjerskih blagdana, koji se u biti smatraju obiteljskima. Pomalo je apsurdno, ali ipak istinito, da je upravo komunizam u svojoj ustrašenosti od javnog manifestiranja vjerskih blagdana te blagdane učinio javnijima nego ikad.

Dok su na Zapadu na Badnju večer, osim u vrijeme ponoćke, ulice prazne, a obitelji se griju u toplim stanovima uz svečane večere i okićene borove, našim su gradovima desetljećima u to doba pucale petarde, kružila pijana momačka društva, a ulice bile pune ljudi sve do ranih jutarnjih sati. U uredima su radni dani pretvarani u ozbiljne poluskrivene gozbe, u školama se prešutno toleriralo slavlje, pa tih dana nije bilo ispitivanja itd.

Ukratko, ljudi su imali potrebu za pojačanom socijalizacijom, prije svega zbog osjećaja ugroženosti od režima koji je nespretno i bez pravih argumenata ukinuo narodni običaj. Ostaje otvoreno hoće li socijalna draž Božića ostati ista danas, kad on ne samo da je dopušten, nego je kao i mnogi drugi aspekti vjere malo prečvrsto vezan za državu.

Između ostalog vjerski su blagdani u vrijeme ancien regimea bili i simbol žuđenog područja slobode, koje je većinu građana i obitelji ponovo podsjetilo na to da ne žive u “najboljemu od svih svjetova”, kako je vlast voljela isticati. Na te se dane palio i brižno skrivani nacionalni osjećaj, pa nije čudo što su upravo na Badnju večer bili pritvarani tzv. mali ljudi, koji bi zagrijani i ohrabreni dobrom kapljicom, nakon godinu dana poslušnosti i šutnje na ulici, iz svega glasa zapjevali jednu od proskribiranih nacionalnih pjesama.

Ovo će vjerojatno biti prvi Božić nakon više od četrdeset godina, koji će se ponovo moći nazvati obiteljskim blagdanom, jer za sjaj njegova političkog prkosa nema više potrebe. Ostaje nada da neće dobiti atribute državnosti ili nacionalne euforičnosti, jer upravo je sad vrijeme za isticanje svjetskih obilježja kršćanstva, te njegovih civilizacijskih i ekumenskih vrijednosti.

Kao što je vrijeme da pubertetski buntovnici, kojima sam i ja pripadala, prihvate okolnost da bogati stol njihovih roditelja, iako možda nisu najsavršeniji vjernici, nije tako profan kako se može učiniti na prvi pogled. On je, među ostalim, simboličko prihvaćanje i potvrda jednoga od najstarijih rituala ljubavi i mirotv ornosti zapadne civilizacije, na koji nemaju pravo samo vjernici, nego doista svi ljudi dobre volje.

/autorica: Alemka Lisinski / Svijet, 1990. / Yugopapir/