gdje naći posao za umirovljenike?
Milan Komazec (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

Milan (72): Umirovljenici dobivaju sezonske poslove koje drugi ne žele

Autor: • 07. 08. 2017. • Kolaž, Život1052 • Verzija za ispis Verzija za ispis

„Je li dugo čekate? Oprostite što kasnim“, ispričao se odmah na početku naš sugovornik kad je samo jednu minutu nakon dogovorenog vremena stigao na razgovor. „Ne volim kasniti i uvijek sam bio vrlo točan tako da se po meni moglo naštimati sat.“

Milan Komazec radi kao noćni recepcioner u jednom velikom autokampu u Zadru. Ovaj vitalni 72-godišnjak je već neko vrijeme u mirovini, no on i dalje radi. Umirovljenika koji na taj način popunjavaju povelike rupe u kućnom budžetu je u Hrvatskoj oko deset tisuća. S gospodinom Komazecom smo porazgovarali o njegovom iskustvu.


Što vas je nagnalo da potražite posao?

Razlozi su u mojem konkretnom slučaju vrlo pragmatični. Imaš malu mirovinu kojom ne možeš pokrivati ni elementarne potrebe. Primoran si tražiti bilo kakvo rješenje, ali nemaš puno mogućnosti. Jedini izbor ti je da nešto pokušaš zaraditi. Nije nimalo jednostavno, jer umirovljenike teško prihvaća bilo koji poslodavac. Osim toga i sam moraš biti vrlo vitalan i dobrog zdravlja da bi morao raditi bilo koji posao. Rođen sam 1945. Ja imam 70 i nešto godina. Nisi mlad da sebi možeš reći ja ću ovo ili ono. Da sam mlađi potražio bih neku drugu soluciju, inozemstvo ili nešto, ne bih se mučio na ovaj način.

Što ste radili prije mirovine?

Bio sam novinar, čitav život. Svugdje pomalo, i na radiju, i u tiskanim medijima, u Slobodnoj Dalmaciji najviše, međutim većinu tog vremena nisi bio prijavljen, nije ti išao staž. Uvijek se radilo honorarno, na nekakve ugovore o djelu. Sad imam mirovinu od tisuću kuna. To je najniža stopa. Kažu da je najniža mirovina 1.800 kuna, ali eto, ima i niža. Osim toga, bio sam i  vrhunski sportaš, no nisu mi priznali taj status, iako imam rješenje i sve papire. Igrao sam košarku, kao i moj sin, jedan od najboljih koje je Hrvatska uopće imala. (Naš sugovornik je otac poznatog košarkaša Arijana Komazeca op.a.) U kampu radim već 13 ili 14 sezona. Imam dosta kolega koji su odlučili nešto raditi, jer jednostavno su primorani. Nema tu biranja, nego dajte mi da radim bilo što.

Kakvi su vam uvjeti na poslu i što je s vašom mirovinom dok radite?

Teško je govoriti. Oni te koriste koliko god mogu. Daju stvarno ono minimalno, ali su korektni. Dok radim, mirovina mi je stopirana. Još se, mislim, ne može istovremeno raditi i primati mirovinu, bez obzira kako mala ona bila. Prije nego počneš raditi, mirovinu staviš u stanje mirovanja. To si obavezan napraviti. Sad čujem da ako je mirovina izuzetno niska, ispod te neke kritične crte, možete imati uz tu mirovinu i stalni radni odnos ali samo u trajanju od 4 sata dnevno. To bi bila neka spasonosna solucija za more umirovljenika koji su u jadu i bijedi. To bi bilo ipak malo humanije rješenje. Čujem da je to sad moguće. Nisam se još raspitivao, ali svakako hoću. Sad radim puno radno vrijeme kao noćni portir, recepcioner u kampu. Osam sati, od 10 do 6 ujutro. Svakih pet ili šest dana imam slobodan dan.

Je li posao stresan?

Nije. Navikao sam se. Točno znaš kako rasporediti posao i vrijeme.

Koliko ukupno radite tijekom godine?

Radim oko četiri mjeseca. Dosad je bilo od 1. lipnja pa sve do 20. rujna. Navuče se još nešto dana, blagdana, godišnjih i tako, pa da mogu zokružiti na četiri mjeseca. U ostatku godine ne radim. Pokušavam nešto uskočiti, ideš ovamo, onamo, ali nije to ništa trajno. Kad prestanem raditi, aktivira mi se mirovina. Moraš otići i točno prijaviti kad si prestao raditi. To je do sad dobro funkcioniralo. No sad sam u situaciji da mi otprilike četiri sezone nisu evidentirane pa ću ponovno tražiti da se i to uvede, plus onih desetak sportskih godina i onda bih, nadam se, mogao urediti da mi se i to prizna u staž pa da mi onda i mirovina ipak malo naraste. Ma znate, na Zavodu su nekoliko puta gubili te papire, selili su se tamo-vamo, ali ja imam sva ta rješenja i mogu ih priložiti. Sve je to dobro ako možeš raditi. No ima i onih koji se jedva kreću i skoro ne izlaze iz kuće i oni su primorani jednostavno crkavati. To su onda traumatični dani. Kod nas je to jako loše riješeno. Jako loše! Tragedija. Tu se mora biti malo socijalno osjetljiviji i ljudima pomoći. Jer što ako nisi u stanju raditi?

Poslovi za penzionere

foto: Pixabay

Ima li još umirovljenika koji rade s vama?

Ima, kako ne. Jedna je sobarica, ova druga higijeničarka, odnosno čistačica. Neće umirovljenik dobiti neki ekskluzivan, reprezentativan posao. Neće. Dat će ti da radiš nešto što neće drugi. To je nažalost tako. Tebi ne priznaju tvoju struku. Dobro, ako si bio novinar ili nešto tako, malo će razmisliti, možda ti ponuditi nešto bolje, ali uglavnom umirovljenici dobiju one poslove koje drugi neće. I to je dominantan stav.

Kakav je odnos mlađih zaposlenika prema umirovljenicima?

Tu nema nikakvog razumijevanja. Drugačije su odgajani i sve je drugačije. Njihov odnos prema kolegama je sasvim drugačiji. S njima je teško imati pravu komunikaciju, a osim toga, po mom iskustvu, vrlo su nepouzdani i neodgovorni. Zašto dolaze raditi taj posao ako ga nisu u stanju odgovorno raditi? Među generacijama je ogromna razlika u odnosu prema poslu, shvaćanju i ozbiljnosti. Fali im te elementarne odgovornosti. I ne radi se samo o tome da su oni mladi, nego je cijela generacija takva. Tako su postavljeni. Evo sad prije neki dan primljeno je novih četvoro, petoro i odmah su dobili otkaz jer niti su što znali raditi, niti su za bilo što pokazali interes. Kad dođeš raditi nešto novo, prvo se zapitaš što, kako i na koji način. Kako bih ja to najefikasnije mogao napraviti? Loše se odnose prema obavezama, a prvo im je pitanje ‘kolika je plaća’. Pa što ti radiš tu? Posao ih interesira samo s te materijalne strane. Velika je razlika i disproporcija između naše i ove sad mlađe generacije koja tek stupa na tržište rada.

Netko dođe raditi i odmah prvo jutro kasni na posao. I to se ponavlja drugo i treće jutro. I ne padne mu na pamet da ti se ispriča. Ja radim noćnu smjenu do 6 ujutro i meni onih zadnjih pola sata jako puno znače. Jedva glavu držim uspravno od umora. Ne znam jesam li zaključio račun ili nisam, sav sam u bunilu i ti zakasniš i ne kažeš ni ‘oprosti’. Jednom je bila jedna mala koja je trebala doći na posao u jutarnju smjenu nakon mene. I ja je budim telefonom oko pet da se sredi i dođe na posao. I ona veli ‘da, da, evo stižem’. Sedam – nema je. Osam – nema je. U pola devet ona stiže i kaže da je zaspala. Pa zar ti ne razumiješ da ja tu patim i zapravo za tebe odrađujem? I to je uvijek tako. Niti jedan od tih mlađih koji je primljen nije niti redovit, niti odgovoran. Jedan mali, niti pet dana nije radio, uhvaćen je kako vara goste na računu. I zar je to tvoj odnos prema poslu? Razlika je ogromna, mlađe generacije nisu dorasle i ne shvaćaju što je to posao. Pa bila to makar samo tri mjeseca. Jer ako si tih par sezona bio dobar, možda te prime za stalno. Ako pokažeš dobru volju i interes, možda ostaneš za stalno.

Kakav je odnos poslodavaca prema umirovljenicima?

Odnos poslodavaca je korektan. Ja ne znam čega je to posljedica, njihovog elementarnog stava ili toga što su oni na svoj način stimulirani visokom plaćom. Ja imam oko tri i pol tisuće, možda četiri, no ti voditelji imaju po 15 tisuća kuna i stalo im je tu plaću zadržati. No nema neke stimulacije od države, u smislu poreznih olakšica za poslodavca ako zaposli umirovljenika. Radi se isključivo o njihovoj dobroj volji.

Opišite nam svoj uobičajen radni dan.

Kod mene je specifično to što radim noću i nemam baš puno mogućnosti. Kad završiš s poslom, ti se moraš prvo odmoriti. E sad, možeš li to u jednom komadu ili ne, to ovisi o tome kakva ti je situacija kod kuće. Ja živim sa sinom, imam dvoje unuka i dovoljno je da jedan zalupi vratima i probudi te i ti si gotov. Nema šanse da više spavaš. A preko dana isto ne dolazi obzir da nekamo odeš i opustiš se jer već u devet moraš biti spreman i u deset si na poslu. Jednoličan je svaki dan i nema puno varijacija.

Koliko među vašim prijateljima koji su također u mirovini ima onih koji rade?

Nema puno. Ja bih rekao, nategnuto, oko pet posto. Nema više. I to samo oni koji imaju sreće da su našli bilo kakav posao i da mogu raditi. Možeš raditi parcijalno, dan-dva, ali nema ih puno koji nešto kontinuirano rade. Mnogi nisu ni sposobni, narušenog su zdravlja. To je vrlo osjetljivo pitanje. Status umirovljenika je jako težak. Stalno moraš biti u dugu, nemaš dovoljno da platiš ono elementarno. I ono što zaradiš, iskoristiš da zatvoriš neka prijašnja dugovanja i opet si na nuli. Ljudi su očajni. Ta populacija je u teškom problemu i ako se nešto ne napravi, to vodi u propast. Sreća je ako možeš raditi i privređivati, iako nema pravih mjesta za tebe. To je lutrija.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

Ključne riječi Sve o temi: , , ,

Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.