Prati nas

Mozaik

Mora li baka po ocu uvijek biti ‘treći kotač’?

Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Što kada baka ne može do unuka?
foto: BigStock

Nedavno smo objavili članak koji govori o znanstvenom istraživanju, a koje pokazuje jaču povezanost djece i baka po majčinoj strani, prvenstveno zbog veće srodnosti po genima koji se prenose X kromosomima. Na stranu što je riječ o pukoj biologiji koju nadograđuju složeni društveni odnosi, članak je izazvao burne reakcije baka koja su se bez razloga osjetile prozvane. No, otvorena je polemika pokazala da mnoge bake po očevoj strani zaista misle da “ona druga baka” ima nepravedno jači odnos sa zajedničkim unucima, dok se same osjećaju zapostavljeno. Riječ je o “sindromu bake po očevoj strani” o kojem je iskreno otvoreno za portal Grandparents.com progovorila kolumnistica Barbara Graham.

 

Sjedila sam u prizemlju u dnevnoj sobi dok su gore moja snaha i njezina majka brinule oko unučice koja je upravo stigla iz rodilišta. Bila sam baka pet dana i prvi sam puta iskusila „sindrom bake po očevoj strani“. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam snahu i vjerujem da je taj osjećaj obostran. Volimo duge šetnje i razgovore uz šalicu čaja. Da se nije udala za moga sina, bile bismo prijateljice. Bliska sam i s njezinom majkom.


 

Ali ipak…

Postoji to znanje o odgoju djece i mudrosti koje, čini se, misteriozno prelazi s generacije na generaciju po ženskoj liniji, od baka prema njihovim odraslim kćerkama. Bez sumnje, riječ je o biološkoj uvjetovanosti, i bake po očevoj liniji nisu dio tog ciklusa. Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.

Zapravo, to sam tek osvijestila prije nekoliko minuta kada sam provirila glavom u bebinu sobu. Snaha i njena majka su ‘titrale’ nad bebom i raspravljale o pelenskom osipu. Nisam imala što dodati razgovoru pa sam se povukla iz sobe. A one me nisu ni primjetile. Da, povrijeđen mi je ego, ali tješim se s tri činjenice.

Prva je ta da sam malo zahrđala kada je riječ o bebama. Iako, ovo neću nikada nikome priznati. Ne želim upropastiti priliku da me snaha upita da pričuvam unuče. Naime, kada sam nakratko brinula o bebi u rodilištu, jako sam se bojala da će mi ispasti iz ruku ili da će se nešto loše dogoditi pa sam ostavila vrata širom otvorena da mogu dozvati medicinske sestre.

Drugo, beba neće nikada ni znati koja je baka više raspravljala i znala o pelenskom osipu, podrigivanju ili vjetrovima. To tješi moju nesigurnu dušu.

Treće i najvažnije, bliskost moje snahe i njene majke ne znači da je odbacila mene. Snaha je prvi skrbnik za djete, u stanju je stalne uzbune i sasvim je prirodno da sigurnost traži u svojoj ‘sigurnoj zoni’, a to je njena majka. Nije stvar u meni tješim se.

 

A čula sam svašta…

Prijateljicu, koja je također baka po očevoj liniji, već dvije godine drže podalje od unuka. „Reći ćemo ti kad ćeš moći vidjeti bebu“, rekao joj je sin kada ju je nazvao iz rodilišta. Sada ih posjećuje tjedno po sat vremena. Nikada nije uzela unuka na ruke, iako je druga baka 24 sata dnevno s njima. Prijateljica je bijesna, tužna i zbunjena.

Ne bih htjela jačati stereotipe, ali u obiteljima gdje se zapostavljaju bake po očevoj liniji, obično snahe vode glavnu riječ. U jednoj knjizi koju sam uređivala Claire Roberts piše „Moji me unuci jako vole. Ali mojoj snahi sam odbojna.“ Zaista, e-mailovi koje Claire razmjenuje sa svojim unukama starim 10 i 13 godina se strogo nadziru, a djevojčice prolaze teško ispitivanje nakon što provedu vrijeme očevom majkom. Svjesnu su da postoji ta neugodna situacija između njihove majke i bake – a posljedično je i otac uključen u nju.

No ponekad nije snaha kriva, već se njena majka pokušava afirmirati kao baka broj 1. U istoj knjizi Judith Vioris piše: „Svaki puta kada moja prijateljica unuke izvede van, druga baka, snahina majka, pošalje joj poruku u kojoj joj zahvaljuje za vrijeme i trud koji ulaže u obitelj. Iako su te poruke ljubazne, jako ljubazne, moja prijateljica se uznemiri i osjeća se poniženo. Jer ta se druga baka natječe na način da moju prijateljicu tretira kao da je ispomoć, a ne netko ravnopravan njoj.“

U redu, možda će baki s očeve stranu tu i tamo biti povrijeđen ego. A komu nije? Usprkos svemu, ne zaboravljam da sam sretnica. Sretna sam da nisam među bespomoćnom polovicom onih o kojima Margaret Mead piše: „Od svih ljudi koje sam proučavala, bilo da su živjeli u gradu, bilo u divljini, uvijek je bilo 50% onih koji su željeli makar jednu džunglu između sebe i svojih svekrva i punica.“

 

Povjerljivo: Kakva su vaša iskustva?

Svjesni smo da se radi o delikatnoj stvari, stoga vam nudimo mogućnost da nam potpuno anonimno kažete kako se nosite sa „sindromom bake po očevoj strani“ ili bilo što drugo što ima veze s tim. Pozivamo i bake po majčinoj strani da nam ispričaju svoje viđenje stvari. Mi ćemo vaše pismo urediti i objaviti, a vi ćete moći pročitati reakcije na njega i savjete drugih čitatelja. Ponekad je dovoljno ispričati priču da biste stvari vidjeli jasnije. Možete nam je poslati stranice koju zovemo Povjerljivo (klikni ovdje).

.

Show

U 78. godini umro je Mustafa Nadarević, govorio je da je ljubav neobjašnjiva

Nadarević je bio jedan od najcjenjenijih glumaca s ovih prostora, a jednako je uspješan bio i u kazalištu i na filmu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jedna od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije, glumac Mustafa Nadarević, preminuo je u 77. godini nakon duge i teške bolesti. Tužnu vijest je za Radio Sarajevo potvrdio njegov prijatelj, također glumac Moamer Kasumović.

Mustafa Nadarević rođen je u Banja Luci 1943. godine. Živio je i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, no najveći dio života proveo je u Zagrebu gdje je i započeo glumačku karijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih, da bi nekoliko godina kasnije postao članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta.


O prvoj ulozi i imenu Mustafa

U prvom razredu osnovne škole u Zagrebu, učiteljica mi je stavila trešnje na uši i bio sam Crvenkapica zato što me htjela prezentirati u razredu. Vi živite u Sarajevu i Mustafa je normalno ime. U Zagrebu je to abnormalno ime. Djeca su vikala ‘Musta otvori usta’. Došao sam baki kući plakati i onda je zamolila učiteljicu da ne piše više Mustafa nego Mujica. Nakon dva tri dana, djeca su vikala Mujica Gujica. (Novi list, 2018.)

O radnim navikama

Ja sam vrlo kasno počeo, negdje sa 36 godina, kad sam dobio kćerku, onda sam se uozbiljio. Imao sam jedan veliki problem, u meni jeste Balkan. I taj Balkan ima jednu prekrasnu krilaticu – lako ćemo. Nema lako, teško ćemo. U 36. godini sam počeo ozbiljno raditi, do tada sam bio zaljubljen u svoju ženu, dijete, svijet oko mene. Posao se mora krvavo odraditi da bi bio dobar. (Novi list, 2018.)

O ljubavi

Ljubav svake vrste, prema knjizi, prema prirodi, prema listu, prema životinji, prema čovjeku… Ljubav nije seks. Ljubav je jedna velika pažnja, nježnost, drugarstvo – neki titraj – nešto neobjašnjivo. A ovo drugo je da bi drugi došli iza nas. (N1, 2018.)

O ženskoj ljepoti

Svakom čovjeku je draže ispred sebe imati osobu iz čijih očiju isijava ljepota. I ženama je ljepše gledati nekog mladog dečka nego ćelavog starog jarca s brčićima. Obožavam žene koje nisu umjetne, danas svaka može dobro izgledati uz pomoć plastične kirurgije i šminke. Volim prirodnu ljepotu. (Globus, 2010.)

Je li za vrijeme Tita bilo bolje?

Apsolutno. Prije svega, bilo nas je dvadeset milijuna. Svaki film gledalo je nekoliko milijuna ljudi. Sad smo rascjepkani na pet, šest, četiri, sedam, osam i ne znam koliko milijuna. U Titovo vrijeme živjelo se drugačije. Školovanje je bilo besplatno, mogao si studirati što si želio, imao si socijalno osiguranje, neku socijalnu državu. Danas toga nema. (CDM.me, 2017.)

O teškoj bolesti

Svim rizičnim skupinama, pogotovo pušačima, mogu poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede, jer onda je izlječivost vrlo blizu. (MojeVrijeme.hr, 2020.)

U svojoj bogatoj karijeri ostvario je mnogo zapaženih uloga poput Bogdana u “Hvarkinji”, Pometa u “Dundi Maroju” i Miletića u “Ostavci”, no mnogi će ga ponajviše pamtiti kao nenadmašnog Leona Glembaja u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležinog klasika “Gospoda Glembajevi”.

Osim toga, glumio je i u filmovima “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Praznik u Sarajevu”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, „”Gori vatra”, “Nafaka” i mnogim drugima. Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen normalan” koja je snimana od 2007. do 2016. godine.

Nadarević se okušao i kao kazališni redatelj te je 1992. godine u Gavelli režirao “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, a nakon toga i “Balkanskog špijuna”, “Zabune” i Hasanaginicu”.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP