Mozaik
Mora li baka po ocu uvijek biti ‘treći kotač’?
Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.
Nedavno smo objavili članak koji govori o znanstvenom istraživanju, a koje pokazuje jaču povezanost djece i baka po majčinoj strani, prvenstveno zbog veće srodnosti po genima koji se prenose X kromosomima. Na stranu što je riječ o pukoj biologiji koju nadograđuju složeni društveni odnosi, članak je izazvao burne reakcije baka koja su se bez razloga osjetile prozvane. No, otvorena je polemika pokazala da mnoge bake po očevoj strani zaista misle da “ona druga baka” ima nepravedno jači odnos sa zajedničkim unucima, dok se same osjećaju zapostavljeno. Riječ je o “sindromu bake po očevoj strani” o kojem je iskreno otvoreno za portal Grandparents.com progovorila kolumnistica Barbara Graham.
Sjedila sam u prizemlju u dnevnoj sobi dok su gore moja snaha i njezina majka brinule oko unučice koja je upravo stigla iz rodilišta. Bila sam baka pet dana i prvi sam puta iskusila „sindrom bake po očevoj strani“. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam snahu i vjerujem da je taj osjećaj obostran. Volimo duge šetnje i razgovore uz šalicu čaja. Da se nije udala za moga sina, bile bismo prijateljice. Bliska sam i s njezinom majkom.
Ali ipak…
Postoji to znanje o odgoju djece i mudrosti koje, čini se, misteriozno prelazi s generacije na generaciju po ženskoj liniji, od baka prema njihovim odraslim kćerkama. Bez sumnje, riječ je o biološkoj uvjetovanosti, i bake po očevoj liniji nisu dio tog ciklusa. Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.
Zapravo, to sam tek osvijestila prije nekoliko minuta kada sam provirila glavom u bebinu sobu. Snaha i njena majka su ‘titrale’ nad bebom i raspravljale o pelenskom osipu. Nisam imala što dodati razgovoru pa sam se povukla iz sobe. A one me nisu ni primjetile. Da, povrijeđen mi je ego, ali tješim se s tri činjenice.
Prva je ta da sam malo zahrđala kada je riječ o bebama. Iako, ovo neću nikada nikome priznati. Ne želim upropastiti priliku da me snaha upita da pričuvam unuče. Naime, kada sam nakratko brinula o bebi u rodilištu, jako sam se bojala da će mi ispasti iz ruku ili da će se nešto loše dogoditi pa sam ostavila vrata širom otvorena da mogu dozvati medicinske sestre.
Drugo, beba neće nikada ni znati koja je baka više raspravljala i znala o pelenskom osipu, podrigivanju ili vjetrovima. To tješi moju nesigurnu dušu.
Treće i najvažnije, bliskost moje snahe i njene majke ne znači da je odbacila mene. Snaha je prvi skrbnik za djete, u stanju je stalne uzbune i sasvim je prirodno da sigurnost traži u svojoj ‘sigurnoj zoni’, a to je njena majka. Nije stvar u meni tješim se.
A čula sam svašta…
Prijateljicu, koja je također baka po očevoj liniji, već dvije godine drže podalje od unuka. „Reći ćemo ti kad ćeš moći vidjeti bebu“, rekao joj je sin kada ju je nazvao iz rodilišta. Sada ih posjećuje tjedno po sat vremena. Nikada nije uzela unuka na ruke, iako je druga baka 24 sata dnevno s njima. Prijateljica je bijesna, tužna i zbunjena.
Ne bih htjela jačati stereotipe, ali u obiteljima gdje se zapostavljaju bake po očevoj liniji, obično snahe vode glavnu riječ. U jednoj knjizi koju sam uređivala Claire Roberts piše „Moji me unuci jako vole. Ali mojoj snahi sam odbojna.“ Zaista, e-mailovi koje Claire razmjenuje sa svojim unukama starim 10 i 13 godina se strogo nadziru, a djevojčice prolaze teško ispitivanje nakon što provedu vrijeme očevom majkom. Svjesnu su da postoji ta neugodna situacija između njihove majke i bake – a posljedično je i otac uključen u nju.
No ponekad nije snaha kriva, već se njena majka pokušava afirmirati kao baka broj 1. U istoj knjizi Judith Vioris piše: „Svaki puta kada moja prijateljica unuke izvede van, druga baka, snahina majka, pošalje joj poruku u kojoj joj zahvaljuje za vrijeme i trud koji ulaže u obitelj. Iako su te poruke ljubazne, jako ljubazne, moja prijateljica se uznemiri i osjeća se poniženo. Jer ta se druga baka natječe na način da moju prijateljicu tretira kao da je ispomoć, a ne netko ravnopravan njoj.“
U redu, možda će baki s očeve stranu tu i tamo biti povrijeđen ego. A komu nije? Usprkos svemu, ne zaboravljam da sam sretnica. Sretna sam da nisam među bespomoćnom polovicom onih o kojima Margaret Mead piše: „Od svih ljudi koje sam proučavala, bilo da su živjeli u gradu, bilo u divljini, uvijek je bilo 50% onih koji su željeli makar jednu džunglu između sebe i svojih svekrva i punica.“
Povjerljivo: Kakva su vaša iskustva?
Svjesni smo da se radi o delikatnoj stvari, stoga vam nudimo mogućnost da nam potpuno anonimno kažete kako se nosite sa „sindromom bake po očevoj strani“ ili bilo što drugo što ima veze s tim. Pozivamo i bake po majčinoj strani da nam ispričaju svoje viđenje stvari. Mi ćemo vaše pismo urediti i objaviti, a vi ćete moći pročitati reakcije na njega i savjete drugih čitatelja. Ponekad je dovoljno ispričati priču da biste stvari vidjeli jasnije. Možete nam je poslati stranice koju zovemo Povjerljivo (klikni ovdje).
