Prati nas

Mozaik

Mora li baka po ocu uvijek biti ‘treći kotač’?

Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.

Objavljeno

|

Što kada baka ne može do unuka?
foto: BigStock

Nedavno smo objavili članak koji govori o znanstvenom istraživanju, a koje pokazuje jaču povezanost djece i baka po majčinoj strani, prvenstveno zbog veće srodnosti po genima koji se prenose X kromosomima. Na stranu što je riječ o pukoj biologiji koju nadograđuju složeni društveni odnosi, članak je izazvao burne reakcije baka koja su se bez razloga osjetile prozvane. No, otvorena je polemika pokazala da mnoge bake po očevoj strani zaista misle da “ona druga baka” ima nepravedno jači odnos sa zajedničkim unucima, dok se same osjećaju zapostavljeno. Riječ je o “sindromu bake po očevoj strani” o kojem je iskreno otvoreno za portal Grandparents.com progovorila kolumnistica Barbara Graham.

 

Sjedila sam u prizemlju u dnevnoj sobi dok su gore moja snaha i njezina majka brinule oko unučice koja je upravo stigla iz rodilišta. Bila sam baka pet dana i prvi sam puta iskusila „sindrom bake po očevoj strani“. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam snahu i vjerujem da je taj osjećaj obostran. Volimo duge šetnje i razgovore uz šalicu čaja. Da se nije udala za moga sina, bile bismo prijateljice. Bliska sam i s njezinom majkom.


 

Ali ipak…

Postoji to znanje o odgoju djece i mudrosti koje, čini se, misteriozno prelazi s generacije na generaciju po ženskoj liniji, od baka prema njihovim odraslim kćerkama. Bez sumnje, riječ je o biološkoj uvjetovanosti, i bake po očevoj liniji nisu dio tog ciklusa. Ipak, i ja sam uspješno odgojila dijete pa kada moja snaha traži savjet od svoje majke, osjećam se ranjivo. Osjećam se kao treći kotač, a to nije nešto što sam očekivala.

Zapravo, to sam tek osvijestila prije nekoliko minuta kada sam provirila glavom u bebinu sobu. Snaha i njena majka su ‘titrale’ nad bebom i raspravljale o pelenskom osipu. Nisam imala što dodati razgovoru pa sam se povukla iz sobe. A one me nisu ni primjetile. Da, povrijeđen mi je ego, ali tješim se s tri činjenice.

Prva je ta da sam malo zahrđala kada je riječ o bebama. Iako, ovo neću nikada nikome priznati. Ne želim upropastiti priliku da me snaha upita da pričuvam unuče. Naime, kada sam nakratko brinula o bebi u rodilištu, jako sam se bojala da će mi ispasti iz ruku ili da će se nešto loše dogoditi pa sam ostavila vrata širom otvorena da mogu dozvati medicinske sestre.

Drugo, beba neće nikada ni znati koja je baka više raspravljala i znala o pelenskom osipu, podrigivanju ili vjetrovima. To tješi moju nesigurnu dušu.

Treće i najvažnije, bliskost moje snahe i njene majke ne znači da je odbacila mene. Snaha je prvi skrbnik za djete, u stanju je stalne uzbune i sasvim je prirodno da sigurnost traži u svojoj ‘sigurnoj zoni’, a to je njena majka. Nije stvar u meni tješim se.

 

A čula sam svašta…

Prijateljicu, koja je također baka po očevoj liniji, već dvije godine drže podalje od unuka. „Reći ćemo ti kad ćeš moći vidjeti bebu“, rekao joj je sin kada ju je nazvao iz rodilišta. Sada ih posjećuje tjedno po sat vremena. Nikada nije uzela unuka na ruke, iako je druga baka 24 sata dnevno s njima. Prijateljica je bijesna, tužna i zbunjena.

Ne bih htjela jačati stereotipe, ali u obiteljima gdje se zapostavljaju bake po očevoj liniji, obično snahe vode glavnu riječ. U jednoj knjizi koju sam uređivala Claire Roberts piše „Moji me unuci jako vole. Ali mojoj snahi sam odbojna.“ Zaista, e-mailovi koje Claire razmjenuje sa svojim unukama starim 10 i 13 godina se strogo nadziru, a djevojčice prolaze teško ispitivanje nakon što provedu vrijeme očevom majkom. Svjesnu su da postoji ta neugodna situacija između njihove majke i bake – a posljedično je i otac uključen u nju.

No ponekad nije snaha kriva, već se njena majka pokušava afirmirati kao baka broj 1. U istoj knjizi Judith Vioris piše: „Svaki puta kada moja prijateljica unuke izvede van, druga baka, snahina majka, pošalje joj poruku u kojoj joj zahvaljuje za vrijeme i trud koji ulaže u obitelj. Iako su te poruke ljubazne, jako ljubazne, moja prijateljica se uznemiri i osjeća se poniženo. Jer ta se druga baka natječe na način da moju prijateljicu tretira kao da je ispomoć, a ne netko ravnopravan njoj.“

U redu, možda će baki s očeve stranu tu i tamo biti povrijeđen ego. A komu nije? Usprkos svemu, ne zaboravljam da sam sretnica. Sretna sam da nisam među bespomoćnom polovicom onih o kojima Margaret Mead piše: „Od svih ljudi koje sam proučavala, bilo da su živjeli u gradu, bilo u divljini, uvijek je bilo 50% onih koji su željeli makar jednu džunglu između sebe i svojih svekrva i punica.“

 

Povjerljivo: Kakva su vaša iskustva?

Svjesni smo da se radi o delikatnoj stvari, stoga vam nudimo mogućnost da nam potpuno anonimno kažete kako se nosite sa „sindromom bake po očevoj strani“ ili bilo što drugo što ima veze s tim. Pozivamo i bake po majčinoj strani da nam ispričaju svoje viđenje stvari. Mi ćemo vaše pismo urediti i objaviti, a vi ćete moći pročitati reakcije na njega i savjete drugih čitatelja. Ponekad je dovoljno ispričati priču da biste stvari vidjeli jasnije. Možete nam je poslati stranice koju zovemo Povjerljivo (klikni ovdje).

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP