Prati nas

Aktivno starenje

Priča s terena

Popisivala je stanovništvo 1981. godine, a to radi i danas: ‘Htjela sam zatvoriti krug’

Umirovljena profesorica psihologije, Kata Živković-Pavlinušić, posve je slučajno dobila posao na popisivanju stanovništva kao studentica 1981. godine. Posve se namjerno, pak, uključila u popisivanje stanovništva danas. Evo njezine priče.

Objavljeno

|

Kata Živković-Pavlinušić (foto: Dalibor Dobrić)

“Htjela sam zatvoriti krug. Radni vijek sam počela u Zavodu za statistiku pa sam željela sada nakon 40 godina doći opet na početnu točku”, govori nam profesorica Kata Živković-Pavlinušić iz zagrebačke Dubrave, koja je odnedavno u mirovini.

Dugogodišnja je profesorica iz zagrebačke XII. gimnazije, no prvi joj je posao bio upravo na popisivanju stanovništva, prije točno 40 godina, a danas je, poslije odlaska u penziju, jedna od oko 650 umirovljenika koji su se uključili u popisivanje stanovništva. Kako su nam rekli iz DZS-a, naime, među 8000 popisivača umirovljenika je oko osam posto.


“To je došlo posve slučajno, jedna je prijateljica saznala za to da traže ljude za provođenje popisa i nagovorila me da idemo. Inače sam diplomirala psihologiju 1980. godine. Još kao apsolvent sam upisala i dodiplomski studij informatologije na Filozofskom fakultetu i dobila dozvolu od roditelja da mogu studirati, da ne moram raditi, da će mi oni to financirati i onda je došlo proljeće. Popis je bio u travnju i prijateljica me nagovorila, ‘daj idemo, to ti je deset dana, zaradit ćemo neku lovu’ i ja sam se tako dala nagovoriti”, prisjeća se.

Tih deset dana se, međutim, nešto produljilo, a studij informatologije pao je u drugi plan. “Nadređeni su imali podatke o meni i shvatili su da sam im najbolji popisivač. Molili su me da ostanem, prođem dodatnu edukaciju od nekih mjesec dana i da budem dio tima od 25 ljudi koji su bili koordinatori za drugih 500 ljudi koji su imali velik zadatak da popunjavaju popisnice iz verbalnih, zapisanih odgovora koje su zabilježili popisivači.”

Golem posao obrade odgovora

Naime, tada se popis provodio zapisivanjem odgovora, a u obradi su se ti odgovori pretvarali u kategorije i križićem označavali u kućice na papiru u kućice, tako da ih je mogao čitati optički čitač.

“Popisivanje se vršilo tako da su se pisali odgovori koje su ispitanici davali. Nismo ih pretvarali u odgovore nego su to radili ti ljudi na početnoj obradi podataka, koji su te verbalne odgovore morali svrstati u određene kategorije. Na svako pitanje je bilo nekoliko mogućih kategorija i onda si morao naći u koju od tih kategorija taj odgovor koji je pred tobom najbolje spada. I onda se to označavalo znakom X na papiru koji je kasnije čitao optički čitač. Zatim se to dalje obrađivalo, a mi smo trebali sudjelovati u toj fazi kada tih 500 ljudi pretvara tekstualne odgovore u određene kategorije i označava ih na to papiru.”

Od faksa ništa

“To je onda trajalo dosta dugo, zaposlila sam se negdje početkom svibnja i ostala sam do Božića. Cijeli proces se odvijao u halama Tehničkog muzeja u Savskoj. Radilo se u smjenama, doista vrlo intenzivno. Nas su u mjesec dana obučavali kako svrstavati odgovore i onda smo bili zaduženi za ljude koji su to manualno radili. Bilo je zanimljivo”, prisjeća se prof. Živković-Pavlinušić.

“Ali od mog faksa onda nije bilo ništa. Prvu godinu sam položila, ali me faks više nije vidio i kad sam s time završila, tražila sam posao u struci.“

Popisivanje, naravno, danas izgleda značajno drugačije nego prije 40 godina. Promijenila se metodologija, odnosno, danas odgovaramo na strukturirana pitanja, ali najveća je promjena ona tehnološka. Putem interneta se od početka provedbe popisa u rujnu samopopisalo više od 1,6 milijuna građana, što je oko 40 posto stanovništva. To značajno smanjuje obim posla popisivačima koji moraju samo preuzeti kôd od ljudi koji su se samopopisali. Tu znade biti manjih problema s onima koji su započeli popisivanje, a nisu ga dovršili i stoga nisu dobili kôd, a sustav ih bez obzira na to bilježi kao popisane.

Ljudi se nisu promijenili

S druge strane, sama pitanja se nisu toliko promijenila, kao ni odnos ljudi prema popisivačima, koji je, kaže nam Kata Živković-Pavlinušić, bio i ostao srdačan.

“Međuljudski odnosi jako ovise o vašem pristupu, tako da generalno nisam kao mlada studentica imala nikakvih neugodnosti, bilo mi je to vrlo zanimljivo iskustvo. Ako se dobro sjećam, imala sam nekih stotinjak adresa na koje sam išla u Donjoj Dubravi i to su mahom bili vrlo ugodni kontakti s ljudima.”

Kata Živković-Pavlinušić popisuje stanovnike zagrebačke Dubrave (foto: Dalibor Dobrić)

Danas, kaže, ne uočava nikakvu razliku – ljudi su jednako ljubazni. Također popisuje ljude u Dubravi. “Imala sam nekoliko situacija gdje ljudi nastupe svisoka pa onda preokrenu ploču kad ih malo spustite na zemlju i budu ljubazni do neba. Rekla bih da su ljudi jednako susretljivi bili i onda i da jesu i danas. Imala sam možda jedan slučaj čovjeka koji se odbijao popisati, govorio je da nema OIB. Ostavila sam mu broj telefona i rekla da mi se javi kad ga nađe. Doista mi se javio nakon desetak dana i bio je ljubazan da ne može biti ljubazniji.”

Slična pitanja

Slična su, kaže i pitanja. Državni zavod za statistiku na početku popisivanja bio je izložen kritikama zbog toga što se s jedne strane građane pita imaju li domaće životinje, ali ne i imaju li mobitel ili internetsku konekciju, no razlog je, objasnili su više puta iz DZS-a, jednostavan. Sve podatke o broju mobitela, telefonskoj i internetskoj vezi, brzini interneta, automobilima te brojni drugi podaci statističarima su dostupni iz javnih baza podataka. S druge strane, domaće životinje, ako nisu u vlasništvu ljudi koji su registrirani kao primjerice obiteljska gospodarstva (OPG), prolaze nezabilježeno.

“Pitanja su vrlo slična. Nema velike razlike, isto su bila pitanja o infrastrukturi u stanovima ili kućama, površini stana. Što se osobnih pitanja tiče, isto je bilo obrazovna struktura, gdje rade, etnička pripadnost, religijska. Bitnih razlika nema. Imala sam jedne ljude koji su rekli da imaju pčele, ali to je grad, bili bi različiti odgovori da popisujem na selu”, pojašnjava profesorica Živković-Pavlinušić.

Kaže da ju je, kada je na popisu radila 1981. godine, ponajviše iznenadila obrazovna struktura ljudi koje je popisivala. “Meni je bilo recimo vrlo zanimljivo saznati obrazovnu strukturu. Nisam srela osobu koja je završila pravu srednju školu, najviše VKV radnici, zanatlije, nekvalificirani radnici…”

Danas je situacija drugačija, no njezin dojam ne odaje stvarni podatak jer se popisala gotovo polovina ljudi u njezinom području u Dubravi. “Nemam uvid u podatke ljudi koji su se samopopisali. Samo vidim da je na toj i toj adresi popisano toliko ljudi, a sva pitanja o tome što rade, što su završili, ne znam. Gotovo 50 posto ljudi na adresama koje sam dobila su se samopopisali, a ove koje srećem, treba početi od dobne strukture. Strahovito je malo djece, relativno je malo ljudi srednje generacije, dosta je penzionera. Među onima koje sam popisivala, upoznala sam jednu doktoricu znanosti i dvoje-troje ljudi koji su završili fakultete. Ovi ostali su strukovne srednje škole ili niže od toga. 1981. godine je to bila meni iznenađujuće struktura, nisam srela nikoga ni sa gimnazijom, a kamoli nešto više”, prisjeća se naša sugovornica.

No, ističe da njeni dojmovi s terena su samo to – dojmovi, jer nema uvid u podatke samopopisanih, a mlađi i informatički pismeniji, a time vjerojatno i obrazovaniji, su se vjerojatno sami popisali.

Nostalgično se prisjeća i da su se tada popisivači fizički susretali. “Imali smo prostor u općini u koji smo dolazili i tamo smo mogli razmjenjivati informacije; i s ljudima koji su nas nadzirali, ali i međusobno. To čovjeku daje bolji osjećaj. Danas praktički nisam upoznala fizički nikog od ljudi koji rade isti posao kao i ja. Kontrolorku čujem samo preko telefona, no to je sve zajedno možda i zbog korone”, objašnjava.

“Što se tiče edukacije, ona je 1981. godine bila uživo. Bili smo jedno dva dana s voditeljima koji su nam dali upute, prošli smo sva moguća pitanja, dali su nam potencijalne situacije da se znamo snaći. I svaki puta kad bismo došli na zborno mjesto mogli smo nekoga pitati vezano za neke specifične probleme. Danas je edukacija online, dva dana smo imali jedno šest sati edukacije, gdje smo prolazili kroz sva pitanja. Na laptopima koje smo zadužili smo dobili prezentacije i kompletnu metodološku uputu, tako da onaj tko si je dao truda mogao je lako ući u cijelu priču. A u slučaju problema uvijek ostaju nadzornici koje se može kontaktirati. Nakon nešto uhodavanja mi sad sve ide s lakoćom”, dodaje.

Travanj je bolje vrijeme za popisivanje

Korona je poremetila i vrijeme provođenja popisa, što također utječe na cijeli proces.

Profesorica Živković-Pavlinušić kaže da joj nije naporno raditi: “1981. je popisivanje trajalo kraće i imali smo manje adresa koje smo morali obići, ali to je individualno. Svatko od nas ima neku drugu radnu etiku i drugi pristup, ali i drugačiju strukturu ljudi i naselja koju obilazi. Kad je padala kiša ja nisam išla na teren jer nisam željela ulaziti ljudima u kuće s mokrim kišobranom i cipelama, a i teško je laptop nositi po kiši, a da bude zaštićen od vlage. Dok sam sjedila kod kuće i nervirala se što ne radim, muž mi je rekao: ‘Vidiš, da si dobila neku zgradu ne bi imala problema, samo šetaš od stana do stana.’ I tu smo u različitim situacijama, oni koji su imali dominantno zgrade, njih nije kiša ometala u obavljanju posla. Moja je prednost što u ovoj situaciji pandemije u najvećem broju slučajeva nisam morala ulaziti u tuđe stambene prostore, većinom sam posao mogla obaviti u dvorištu, na nekom stolu, pred ulazom, tako da ne ulazim ljudima u njihov prostor i ne izlažem ni njih ni sebe potencijalnoj opasnosti od zaraze”, govori nam.

 “Kad je lijepi dan onda stignem obići puno, no ne želim dolaziti ljudima prerano, ne prije devet, a i ne dolazim između 14 i 16 kad je vrijeme popodnevnog odmora, te poslije sedam navečer, kad padne mrak. 1981. je to bilo bolje, jer je popis proveden u travnju kada je vrijeme značajno različito nego u listopadu. Zato se popisi i rade u travnju, jer je tada vrijeme najugodnije za taj posao; dan je dovoljno dug, relativno je ugodna temperatura i kiše ne padaju danima, a u listopadu se to događa”, zaključuje profesorica Živković-Pavlinušić i odlazi dalje popisivati svoje sugrađane u Dubravi. Baš kao i prije 40 godina.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP