Žude li antivakseri samo za ljubavlju, pažnjom i priznanjem?

Malo što može potaknuti aktivnost na Facebook stranicama medija poput afirmativnog članka o cijepljenju protiv bolesti COVID-19. Govoreći o našoj stranici, takvi članci izazovu 4 do 5 puta više komentara, ostavljenih emotikona ili dijeljenja. Paradoksalno, aktivnost na takvim objavama ne podižu pristalice cijepljenja koje uglavnom tiho pročitaju članak i idu dalje.

Oni koji doprinose aktivnosti na objavi i njenoj vidljivosti su – antivakseri. Upravo oni neumorno komentiraju, često nasilno i prostački, bez zadrške izlažući svoje neznanje općoj javnosti. Iako, uglavnom, predmetni članak nisu pročitali, komentiranjem neizravno doprinose njegovoj čitanosti. To znaju i brojni mediji koji profitiraju na objavama koje će izazvati emotivne ispade komentatora. Dapače, potiču sukobe na društvenim mrežama, a antivaksere neetično pretvaraju u “korisne budale” i na njima zarađuju.

Kada je riječ o antivakserskim komentatorima, zamjetno je potpuno ignoriranje argumenata. Primjerice, kada se antivakser javi s tvrdnjom “da su cjepiva nekad bila sigurna te da su se sva davala u jednoj dozi”, suočavanje sa sasvim suprotnim činjeničnim stanjem ne polučuje nikakav efekt. Linkovi na stare novinske članke, svjedočenje epidemiologa iz tih vremena ili znanstvene baze, jednostavno ne dopiru iza barijere osobe koja nije spremna revidirati svoj stav na temelju dostupnih i lako provjerljivih činjenica.

“Lana nokti privatno” vs. epidemilozi

Citiranje globalnih autoriteta po pitanju epidemiologije i imunologije samo pojačava reakciju antivaksera. Baš kao i navod da će rasprava biti moderirana, a da će protuznanstvene i zlonamjerne dezinformacije biti uklonjene. Iako se ne čini razboritim, najava uklanjanja antivakserskih komentara redovito rezultira neizmjernom energijom koju antivakseri ulože u daljnje komentiranje i uvrede.

No tko su ti ljudi i zašto imaju potrebu svoje mišljenje ostavljati na stranici medija kojeg, jasno je, ni ne prate? Maser, računovotkinja, njegovateljica, pomoćna radnica u kartonaži, trgovac, medicinska sestra, automehaničar, lakirer te brojni lažni profili za trolanje, dio su Facebook puka koji je, primjerice, odlučio diskreditirati profesora Janka Nikolića-Žugića, voditelja katedre za imunobiologiju Sveučilišta Arizona u Tucsonu. Formalni povod je profesorova tvrdnja da su cjepiva protiv COVID-a značajno sigurnija od cjepiva koje smo primali kao djeca. Iz njihovih komentara vidljivo je da ne barataju temeljnim znanjima iz srednje pa čak ni iz osnovne škole.

Tumačenje ovog fenomena možda treba tražiti u činjenici da velik dio građana više ne konzumira profesionalno proizveden medijski sadržaj u čije praćenje valja uložiti određeni intelektualni napor i vrijeme. Znanstvene publikacije zahtijevaju još veći angažman i ključ za razumijevanje koji se dobiva tijekom obrazovnog procesa. Umjesto toga se informacije i dezinformacije, poput fast fooda pabirče s društvenih mreža. A tamo ih može objaviti baš svatko, uglavnom bez materijalne ili kaznene odgovornosti.

Osjećaju se jakima i važnima

Daljnje tumačenje ponudila je psihologinja Doreen Dodgen-Magee koja u analizi za Salon ističe da nam sudjelovanje u društvenim mrežama daje na osjećaju važnosti i snage pa privlačimo pažnju i želimo da naš doprinos (ma koliko on bio pogrešan) bude priznat. Žudimo za emocionalnim i psihološkim reakcijama koje potiču lajkovi, dijeljenja, replike… Na društvenim mrežama sve je stvar dojma, a ne znanja.

“Kada potaknemo kontroverzu ili emocionalnu reakciju, osjećamo se važnima. Kada kontroliramo narativ, uzdižući svoja mišljenja i prikupljajući podršku za njih, osjećamo se pravednima i ispravnima. Aplauze, neslaganja, nesuglasice i pohvale pretvaramo u dokaz da su naša mišljenja i odluke valjane. Zaključujemo da je naš glas važan”, kaže psihologinja.

Na Facebooku žudimo za reakcijama na naš input, a ne za činjenicama pa je posve jasno zašto se činjenice iz ranije navedenog primjera – jednostavno ignoriraju. Pristrani smo na način da teško mijenjamo stavove i odluke, posebice u odnosu na ono što smo u javnosti zastupali ranije. Čak i kada nas činjenice i nova znanja demantiraju. I to samo zbog toga da se ne bismo suočili s neugodom da smo, kada je riječ o stvarno važnim stvarima, bili u krivu. I to je jedan od razloga zašto se antivakseri drže ideja i obrazaca ponašanja čak i kad su beskorisni pa i štetni.

“Brojne osobe koje oklijevaju oko cijepljenja usvojile su glasne stavove s društvenih mreža. Možda ih gore opisana predrasuda nesvjesno vuče, zajedno s njihovim pratiteljima na društvenim mrežama, da se grčevito drže zauzetog položaja, bez obzira na dokaze koji pokazuju da su u krivu”, zaključuje psihologinja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”