Povjerljivo
Ankica: ‘Imam 69 godina i odlazim na rad u Italiju’
Hrvatski su umirovljenici zbilja vrsni umjetnici preživljavanja, gotovo da i nema onih koji bi nam rekli ili napisali da su zadovoljni i da imaju financijski bezbrižnu starost. Mnogi se i nakon ostvarenog punog radnog staža vraćaju na posao, i rade i u sedamdesetima bez obzira na zdravstveno stanje. U dvije riječi, prisiljeni su.
Umirovljenica Dragica nam u svom kratkom pismu, punom revolta, piše da ima 67 godina te da je za života ostvarila punih četiri i pol desetljeća radnog staža.
“Čak sam 45 godina radila kao knjigovotkinja. Za toliki staž mirovina mi je zaista mala, manja od 700 eura. S obzirom na to da sam još i podstanarka, jednostavno sam bila prisiljena potražiti posao. Imam 67 godina i svakodnevno putujem 50 kilometara na posao”, otkrila je kakav trud ulaže da bi preživjela.
Pogađa ju to što ne radi svojom voljom, već zbog nedostatne mirovine koju joj usiše podstanarstvo, a sada kad mukotrpno radi prelazi census od 700 eura i više nema pravo na energetski dodatak. “Zašto se moj (prisilni) rad zbraja pod mirovinu? Samo da prijeđem zadani census i da mi ne moraju dati ništa. Mislim da je to jedna velika nepravda”, napisala je gospođa Dragica.
Ankica: Mirovina nedovoljna za preživljavanje
I gospođa Ankica piše nam da je prisiljena raditi u 70. godini života. “Radni staž ostvarila sam u konfekciji, danas primam svega 300 eura mirovine. Živim u malom mjestu koje je udaljeno od urbanizacije, i sa svojih 69 godina života moram raditi jer mi ova mirovina nije ni izdaleka dovoljna za živjeti.”
“Nije dovoljna čak ni za preživljavanje. Zato radim na asistenciji starih i bolesnih u susjednoj Italiji. Po 15 dana tijekom mjeseca tamo sam i stalno radim, a onda sam 15 dana kod kuće”, piše nam o svojoj umirovljeničkoj sudbini gospođa Ankica.
Sandra: Zbog “velike” mirovine radim na četiri sata
Umirovljenicu Sandru zadesila je slična sudbina. “Imam 63 godine i radim na četiri sata, a sve zato što imam ‘veliku’ mirovinu od čak 311 eura. Zbog zdravstvenih problema morala sam u prijevremenu nakon 32,6 godine radnog staža. Neprekidno sam radila noćne smjene. Nagrađena sam ovolikom mirovinom i penalizacijom od 15 posto svakog mjeseca. To je čista krađa naših novaca, a plaćala sam i prvi i drugi stup. Pitam se pitam da li mi žene, majke i domaćice zaslužujemo to da prisilno radimo da bi si barem donekle mogle pomoći.”
“Što se tiče energetskog i inih dodataka, to mi prisilni radnici nikada nismo dobili jer mi umirovljenici radimo pa nam ne treba. A ne mogu zamisliti da ne radim jer bih doslovno živjela na rubu gladi i kopala po kontejnerima. Ja ovih 311 eura mirovine imam nakon svih povećanja i usklađivanja.”
“I sve to primam i nakon pet godina umirovljeničkog rada na pola radnog vremena u trgovini! Živjeli umirovljenici. Pitam zašto nismo ravnopravni u demokratskom društvu i državi, i zašto nam s vrata ne skinu penalizaciju da samo malo prodišemo”, napisala je ogorčeno.
Radite li i vi, ili možda razmišljate o tome zbog besparice? Dopušta li vam zdravlje raditi?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
