Prati nas

Povjerljivo

Bez podrške

Zaboravljena u mirovini: ‘Kćeri su stalno u crkvi, a meni neće pomoći’

Svijet je, na žalost, prepun ljudi koji pate u samoći. Najteži su uzdasi onih, svejdoče nam često, koji imaju djecu koja ne mare za njih. Koliko to može biti bolno, opisala je jedna 78-godišnjakinja koja pati i od socijalne anksioznosti zbog koje se ne usudi izaći među ljude.

Objavljeno

|

Životna priča socijalno anksiozne žene koja se osjeća napušteno u dubokoj starosti, suočena s bolnom samoćom. Njezina obitelj je izgubila povezanost, a njezina socijalna izolacija pojačava njezinu tugu i tjeskobu. Unatoč traumatičnom iskustvu, traga za podrškom, ali se bori s teškoćama komunikacije i društvenog sudjelovanja.
ilustracija. mj/mojevrijeme

Samoća može biti bolna, svjedoči na Quori umirovljenica koju već mjesecima nije posjetio nitko od četvero djece i unučadi. “Da, sama sam, bila sam potpuno sama i na Božić i Novu godinu, prvi put u 78 godina koliko sam živa. Prije 14 godina izgubila sam drugog muža, ali sam prethodnih godina na Božić i Novu godinu išla u dom nekog od moje djece. Sada se dogodilo da su se i oni nekako otuđili od mene. S vremenom to više nije bilo ono pravo srdačno obiteljsko okupljanje, ali ove godine nisam čak bila ni pozvana”, objasnila je. 

“Teško je nekome riječima približiti dinamiku svoje obitelji. Znam da može zvučati grubo, ali mi smo se tako udaljili da imam potpunu zbrku u glavi od svega. Ni sama ne razumijem kako sam došla do ove točke u svom životu, da sam ovako strašno sama. Smatram da nisam bila zla osoba”, napisala je. 


Radila je kao medicinska sestra

Objasnila je potom da je radni vijek provela kao medicinska sestra. “U 51 godinu radnog staža brinula sam za druge i pokušavala ukloniti njihovu bol najbolje što sam mogla. Suprug i ja imali smo četvero djece. Suprug mi nije bio dobar, djecu sam cijeli život pokušavala zaštititi od njega jer nas je zlostavljao. To mi, očigledno je, nije polazilo za rukom. Na kraju smo se razveli”, napisala je.

Potom se udala po drugi put. “Drugog sam muža jako voljela, ali je umro. Sada nemam nikoga. Dok sam radila imala sam puno prijatelja, ali nakon što sam otišla u mirovinu shvatila sam da su to prijatelji s posla, a ne prijatelji koje imaš u svakodnevnom životu. Ja nisam imala niti jednog prijatelja za svakodnevni život”, otkrila je. 

“Kad odlazite s posla, prijatelji ostaju na poslu i kažu vam da ćete ostati u kontaktu, ali zapravo nitko više nema vremena za vas. Od tada živim u virtualnoj izolaciji. Stalno čitam savjete kako usamljen čovjek mora izaći van pa će mu biti bolje čim nekoga upozna, uključi se u neko društvo. Iskreno, ja bih taj savjet poslušala, ali imam jako tešku socijalnu anksioznost“, otkrila je.

Dok joj je drugi suprug bio živ, nije morala brinuti o tome jer je on bio otvoren i bila je sretna što mu dopušta biti u prvom planu. Nakon njega, sve se promijenilo. “Zamolila sam obje svoje kćeri da barem prvi put odu sa mnom u lokalnu udrugu umirovljenika u vrijeme kad imaju okupljanje, kako bih vidjela sve te ljude i možda s nekim i popričala pa bi mi idući put bilo ugodnije. One su odbile to učiniti za mene, ne znam zašto, ali baš mi je krivo zbog toga”, piše nadalje iskreno.

Kćeri joj ne žele pomoći 

Potom je dodala da su njezine kćeri aktivne u crkvi i puno rade za crkvenu zajednicu. “Baš zato mi i nije jasno kako ne mogu ići sa mnom na susret umirovljenika, samo da me dovedu i uđu sa mnom kroz vrata i ostave me, ne moraju tamo biti zauvijek. Strašno je čuti da se žena od 78 godina boji ljudi, ali evo ja se bojim. Očajna sam zbog toga i svega što mi je život donio na put”, objašnjava dalje.

Potom se osvrnula na svoju svakodnevnu rutinu. “Svaki dan od jutra do mraka prolazim kroz istu rutinu, to je tako obeshrabrujuće. Imam i pokćerku, hvala Bogu, koja ima dijete i živi 80 kilometara od mene. Svaki trenutak pažnje koji mi ​​pokloni dođe mi kao žednom voda. Zbilja samo trebam nekog prijatelja. Samo nekog kome bih bila barem malo važna i tko bi uživao u mom društvu. Ne očekujem nekoga tko bi me čuvao, već nekoga s kim bih razmjenjivala misli”, požalila se.

‘Sram me što se žalim’

“Kad se ovako žalim, sram me što sam toliko bezvoljna jedino zbog ljudi koji su gladni, žedni i bez krova nad glavom. Ali nije mi lako jer posjećujem psihijatra još otkad sam saznala da mi je prvi muž maltretirao djecu dok su bila mala. To sam saznala odmah nakon što sam ga ostavila. Pijem lijekove za depresiju i socijalnu anksioznost.”

”Čini mi se da mi niti jedni lijekovi više ne pomažu, ali ih se bojim prestati uzimati jer ne znam u kakvom bi se stanju u tom slučaju našla. Vjerujem u Boga i molim ga da prekine ovu prazninu u meni i pošalje mi nekoga ili mi pruži neki mir kako bih lakše podnijela umirovljeničke dane”, zaključila je ova 78-godišnjakinja svoje pismo. 

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP