Povjerljivo
Anton (50): ‘Neću mirovinu! I moj tata se vratio na posao, radio je sve do smrti’
Gledajući svog oca nezadovoljnog u mirovini, kao i promjenu na njemu kad se nakon deset godina vratio u svijet rada, gospodin Anton spoznao je da život bez osobnog ispunjenja i osjećaja svrhe dugoročno ne vodi u zadovoljstvo životom. U svom je pismu stoga obrazlaže i zašto smatra da se neki ljudi razbole upravo kad bi trebali bezbrižno uživati.
Otac gospodina Antona je kao mladić praznih džepova iz Italije doselio u New York. Nagon za opstankom tjerali su ga na marljiv rad, danonoćni, da bi na kraju otvorio vlastitu pizzeriju koja je više nego dobro poslovala.
Širio je posao, da bi potom otvorio i ribarnicu i malu trgovinu. Do svoje pedesete već je bio dovoljno bogat da prepusti vođenje biznisa i ubire profit – mogao se dakle umiroviti.
“Moj se otac ženio kasno, s 43 godine, a umirovio se već s 50. Tada sam ja imao sedam godina, a moji brat i sestra pet i tri godine. Mama je imala samo 30 godina i radila je, ali samo na pola radnog vremena. Rekao bih da se zaposlila samo zato da se nečim zaokupi, jer novaca smo imali i bez toga”, objašnjava obiteljske prilike na stranicama za razmjenu iskustava Quora.
Djeci posvetio 10 svojih godina
Tata je, piše nadalje, u penziji bio stalno kod kuće pa je on većinom odgajao djecu i, kao vrsni kuhar, kuhao jer ne samo za obitelj, već i za svu djecu u susjedstvu. “Posvetio nam je svojih deset godina, ali onda se u njemu nešto prelomilo”, piše nadalje.
Potom je napomenuo da tek danas shvaća da njegov otac, iako je imao novaca, nije bio sasvim ispunjen u mirovini. Počeo je pobolijevati. “Deset godina nakon umirovljenja, dakle sa 60 godina, već je imao četverostruku srčanu premosnicu i bio je umoran od, kako je govorio ‘čekanja da umre’, pa je otvorio restoran. Bilo je to 1991. kad sam ja imao 17 godina. Radio je svaki dan i obožavao je to mjesto, a umro je u 81. godini želeći se vratiti na posao”, otkriva gospodin Anton.
Biznis i violina
Potom piše: “Sada ja imam 50 godina i još uvijek vodim očev restoran. Išao sam i na fakultet, diplomirao matematiku i violinu. Više vremena doduše provodim svirajući profesionalno violinu nego što radim u restoranu, ali imam odlično osoblje koje može funkcionirati bez mene”, objašnjava.
U zaključku je napisao da poznaje mnogo ljudi, mahom svojih kolega iz svijeta glazbe, koji su u svojim osamdesetim godinama života, a još uvijek sviraju. “I ja ću biti poput njih, znam to. Zato, jer sam se preko oca i prijatelja glazbenika uvjerio da, ako radite posao koji volite, to i ne doživljavate kao posao. Stoga nemate ni razloga otići u mirovinu”, završio je svoje pismo.
Kakva su vaša razmišljanja na temu (ne)umirovljenja?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
