Gospođa Mira iz Zagreba, koja nakon desetljeća rada i uredno plaćenih doprinosa, danas preživljava s 850 eura mirovine. Požalila se da joj je teško živjeti u glavnom gradu. Naizgled obična priča o umirovljeničkom standardu izazvala je erupciju komentara; no ne na račun sustava ili politike, već protiv same Mire.
“Je, to je mučenje, a kako se muče umirovljenici koji imaju puno manje?”, napisala je Mirica. “A kaj je onda život sa 380 eura”, dodao je Zdravko. Umjesto solidarnosti, zavladao je natjecateljski duh pa su se naši umirovljenici krenuli hvaliti tko ima manju mirovinu. A tko ima najmanju, taj “ima pravo” drugima proučiti da su nezahvalni, ma koliko rada i doprinosa stajalo iza njihovih primanja. Poput gospođe Marice koja je jasno istaknula svoje vrline komentarom: “Moj suprug ima 600 eura a ja nemam nikakva primanja. Nas dvoje od toga živimo pa šutimo i proživljavamo kako znamo i umijemo.” Dakle, svi oni koji imate više od Marice, umuknite!
Paradoks je očit; umirovljenici su već dugo sami sebi najveći neprijatelji. Umjesto da zajedno u okviru mogućeg traže pravednije mirovine, jedni drugima predbacuju što su “previše zaradili” i što “ne znaju biti skromni”. Na taj način, svaka kritika moćnih se raspline u međusobnom nadmetanju tko ima gori život, a izostaje debata o mogućim konkretnim rješenjima. Uglavnom, sve završi na “preplaćenim saborskim zastupnicima” (kao da su se sami instalirali u Sabor) i “povlaštenim umirovljenicima”.
Da stvar bude gora, u svom jadu napadaju svakoga tko se zauzme za njih ili kaže iskreno kako stvari stoje. Umjesto upiranja u sindikalna kola ili podržavanje umirovljeničkih stranaka, biraju sipati žuč i prazniti frustracije, optuživati druge za svoju sudbinu. Iako je svakoj razumnoj osobi jasno da to može proizvesti samo stajanje na mjestu, ako ne i korak unatrag.
U takvom mentalitetu i glupilu siromaštva (da, istraživanja pokazuju da siromaštvo smanjuje kvocijent inteligencije uslijed suženih perspektiva i fokusiranja na golo preživljavanje), broje se i zalogaji. Josipa tako kaže: “Mira troši 400 eura mjesečno samo na hranu? Toliko ne potrošimo kćer i ja zajedno kroz mjesec!” Iako je potrošačka košarica Koliko.HR portala pokazala da minimalno 270 eura može zadovoljiti nutritivne i kalorijske potrebe odrasle osobe. U svijetu u kojem je siromaštvo postalo vrlina i dokaz moralne superiornosti, Mira je prava rasipnica jer si priušti, recimo, konfekcionirani pršut ili skuplji Grana padano.
Ipak, neki su pokušali prizemljiti raspravu. Zvonko je točno konstatirao: “Nije ona sretna sa 850 eura. Ona je to zaradila. Čudno je da se svi uspoređuju s umirovljenicima ispod 1.000 eura, a ne s onima koji imaju 2.000 i više, a nisu je radom zaradili.”
No to je rijedak glas razuma. Većina se zadovoljila mantrom “meni je gore, pa i tebi mora biti dovoljno”. Time se stvara mentalitet u kojem se nitko ne pita zašto mirovine nisu dostojne života, nego se svi ravnaju prema najlošijem primjeru. Ako se normalizira život s 300 eura, onda je 850 eura zaista “bogatstvo”. Ali tada nestaje svaka osnova za pravedniji sustav.
Ili, kako je to napisala jedna čitateljica Mirjana: “Ne mogu oni meni dati tako malu mirovinu, s koliko malo ja znam raspolagati”. To je pravi melem za uši svakog premijera i vladajuće garniture, zar ne? No kamo nas vodi takvo razmišljanje koje svaku nepravdu opravdava time da negdje uvijek postoji netko tko živi još gore?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
