Prati nas

Nema predaje

Ukratko o 2018.

Godina u kojoj su (opet) izdani umirovljenici

I prije no što smo ušli u 2018. godinu znali smo da nam ona neće donijeti pravednije mirovine i život kakav umirovljenici zaslužuju. Podsjetimo, u prvim danima godine koju ispraćamo ministar mirovinskog sustava Marko Pavić najavio je adekvatan mirovinski sustav.

Objavljeno

|

Marko Pavić kao Grigorij Potemkin (foto: Sandro Bura)

I prije no što smo ušli u 2018. godinu znali smo da ona neće donijeti pravednije mirovine i život kakav umirovljenici zaslužuju. Podsjetimo, u prvim danima godine koju ispraćamo ministar mirovinskog sustava Marko Pavić najavio je adekvatan mirovinski sustav. „Svjesni smo da su mirovine male i moji roditelji me svaki nedjeljni ručak pitaju kad ću im povisiti mirovine“, kazao je Pavić za Novu TV. Što im je odgovorio na to pitanje, javnosti je ostalo nepoznato.

No javnost je u Ipsosovom istraživanju ministru poručila da ne želi raditi do 67. godine. Rekla je i da očekuje, provede li se reforma, još gori standard. Pesimista je bilo čak 63%. No prema krivom izračunu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), strah je bio izlišan – jer Hrvatska je već ionako raj za umirovljenike. Umirovljenici u Nizozemskoj dobiju 101 posto onoga što su zaradili za radnog vijeka, Turci ostvare 102 posto, dok Hrvati kroz mirovine dobiju čak 129 posto, objavio je OECD. Kako je došao do ovakvih brojki ni danas nikome nije jasno.


No ako su brojke krive, ne znači da ih se ne može koristiti u političkom marketingu. „Ne treba zaboraviti da je samo 19% umirovljenika odradilo puni radni staž pa naši umirovljenici kroz mirovine dobiju 126% onoga što su zaradili. S jedne strane imamo jako male mirovine, a s druge strane, dugo godina ih isplaćujemo“, špotao je protivnike svoje reforme ministar. Nije izravno rekao da je ovakav zastarjeli mirovinski sustav predviđen za puno radnika, a malo onih koji će mirovinu doživjeti i u njoj dugo uživati. Ali to već ionako sami znamo.

Iste mirovine za sve?

Eureka! Rješenje problema sinulo je šefu HSS-a Kreši Beljaku koji je predložio – mirovinsku uravnilovku. “To bi bilo oko 2500 tisuće kuna svima. To je čisti matematički proračun. Kad bi uzeli novac koji se izdvaja za mirovine i podijelili s brojem umirovljenika, dobije se taj iznos. Danas 82 posto ljudi prima manje od toga”, objasnio je svoju jednostavnu matematiku ovaj stranački prvak.

Krešo Beljak (foto: MojeVrijeme.hr)

Osim dezinformacijama iz OECD-a, vladajući su se hvalili i da je 2017. godina bila najbolja po usklađivanju mirovina. „To je notorna neistina. Ukupno su plaće porasle za 5,30% posto, a mirovina je porasla za samo 2,85%. Jasno je da je riječ o perfidnoj krađi umirovljenika“, odgovorio im je Milan Tomićić iz Sindikata umirovljenika upozorivši na loše formule usklađivanja mirovina. Bilo je to na Praznik rada i većina umirovljenika je sindikalni maksimirski prosvjed gledala sa sigurne udaljenosti. Jedući Bandićev grah.

Protiv reforme se prosvjedovalo i gotovo pola godine kasnije na zagrebačkom Europskom trgu. Prosvjed su organizirali radnički sindikati, a podržao ga je i Sindikat umirovljenika Hrvatske pod parolom I tebe se tiče, doživi mirovinu.

foto: Sandro Bura

Ali uzalud! Reforma je prihvaćena, zahvaljujući Bandićevu klubu saborskih prebjega koji su HDZ-u čuvali kvorum. Radit ćemo duže, a kažnjavat će nas više, ako ranije odemo u mirovinu. Postojećim umirovljenicima refroma neće donijeti skoro ništa, a budući će ostati bez štednje iz drugog mirovinskog stupa, požele li uživati u famoznih 27%. O nasljeđivanju mirovine preminulog partnera nije se ozbiljno ni progovorilo.

Država povlaštenih umirovljenika

No to nije sve. U svojem Izvješću za Hrvatsku, Europska komisija (EK) je oštro kritizirala socijalnu politiku vlade Andreja Plenkovića (HDZ). EK tako piše da je socijalna zaštita starijih osoba u Hrvatskoj relativno neefikasna te upozorava na lošu distribuciju socijalnih prava. Onima kojima najviše treba, ne pomaže se, dok se istovremeno privilegiraju ratni veterani.

Kako do lažne mirovine?
foto: Pixabay/MV

Nadalje, u Izvješću stoji da je vlada proširila povlastice branitelja i njihovih obitelji, što je rezultiralo dodatnim dizanjem njihovih ionako visokih primanja. Doslovno citirano, kroz braniteljske mirovine, vlada je podignula mirovinski strop. Mi dodajemo da je, usprkos višem stropu, većina “običnih” umirovljenika ostala u mirovinskom podrumu.

No barem netko može odahnuti! 2018. je donijela olakšanje lažnim invalidima. Ustavni sud je ukinuo tri članka Zakona o mirovinskom osiguranju. Zato Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje neće više moći u svakom trenutku provoditi kontrolu mirovina koje su stečene na temelju invalidnosti. Revizija se može obaviti samo u roku 365 dana. Sve ostalo bi, misli Ustavni sud, bila pravna nesigurnost.

Kažimo i to da je zahvaljujući takozvanom Medvedovom zakonu u prvih osam mjeseci ove godine prema podacima Ministarstva branitelja podneseno je 9.716 novih zahtjeva za stjecanja statusa ratnog vojnog invalida.

Plati ili umri

Ni zdravstvo nam nije išlo na ruku. Prije točno godinu dana ministar Milan Kujundžić objavio je da je našao lijek za predug popis nesretnika čije zdravlje ovisi o propusnosti hrvatskog zdravstvenog sustava. Pojasnio je da će kroz pilot-projekt obiteljski liječnik imati informatičku mogućnosti pacijentu osigurati u roku od tri dana pregled kod specijalista, a specijalist ako potvrdi sumnju u ozbiljnu bolest, u roku dva do četiri tjedna ima mogućnost “riješiti sve dijagnostičke i terapijske oblike”. Koliko je sustav „prohodao“ govori podatak da se u ovom trenutku milijun građana nalazi na nekoj od listi čekanja.

Koliko se čeka na pregled?
foto: Mojevrijeme.hr

Mjesec dana kasnije na rang-ljestvici od ukupno 149 država svijeta, čiji stupanj blagostanja već više od desetljeća mjeri londonski Institut Legatum, Hrvatska se našla na 43. mjestu, a u sektoru zdravstva na niskom 55. mjestu, među najgorih pet država Europske unije. Lošije od Hrvatske u pogledu zdravstvene skrbi stoje Latvija, Litva, Bugarska i Rumunjska. Skandale koji su potresali zdravstvo nećemo ni nabrajati.

Žohari, prljavština…

Kakav odnos imamo prema starima i nemoćnima? Objavljene su i stravične fotografije snimljene u osječkom Centru “JA kao i TI“, domu koji skrbi o za 32 korisnika – osobe s mentalnim oštećenjima te starije i teško bolesne osobe. Od njih je 15 potpuno ovisno o tuđoj pomoći i njezi, a 17 djelomično ovisno, brine se u dnevnoj smjeni jedna medicinska sestra, a u noćnoj jedna njegovateljica. Ne želimo se ni sjetiti što su fotografije zabilježile.

Stari i nemoćni
foto: Pixabay

I pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svojem izvješću Stanje ljudskih prava u Hrvatskoj za 2017. godinu objavila je istinu o stanju u domovima za stare i nemoćne. Jedna štićenica joj je rekla: „Rado bih ustala iz kreveta, sjela u kolica i izašla van na sunce. Ali sestrica u Domu ima toliko malo, jako su zaposlene i nemam ih srca zvati da me posjednu. A sama ne mogu ustati. Ma, ne žalim se ja na njih, stvarno ih je malo, vidim da stalno nešto rade. I tako onda stalno ležim u krevetu. I čekam.“ Na svjež zrak nije izašla pet godina. Nakon ovoga, uslijedio je val poskupljenja smještaja u gradskim i županijskim umirovljeničkim domovima.

Muke po uzdržavanju

Zbog alimentacije za troje unuka djed i baka iz Sesveta ovršeni su. Dug od 68.700 kuna za uzdržavanje troje unučadi narastao je od 2013. s kamatama i troškovima 30-ak tisuća kuna. Slučaj je jedinstven jer njihov sin nije otišao od svoje djece i zanemario brigu o njima, već je poginuo. „Rastuće siromaštvo u Hrvatskoj, uz sve češće ovrhe nad bakama i djedovima, za slučaj nemogućnosti plaćanja dosuđenog uzdržavanja, dovodi i do mogućnosti gubitka prava vlasništva jedine nekretnine u kojoj stanuju. No, nije problem samo to što ih se financijski opterećuje, pa i ugrožava, već se psihološki negativno djeluje na njih i na njihovo zdravstveno stanje“, poručio je Sindikat umirovljenika. Osim toga, tužbe unutar obitelji trajno uništavaju odnose unuka, baka i djedova.

Smiju li baka i djed razmaziti unučad?
foto: BigStock

Istovremeno je Općinski sud u Čakovcu presudio da starijem bračnom paru iz jednog međimurskog sela njihovo šestero djece mora mjesečno plaćati svako po 200 kuna za uzdržavanje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP